Prvi susret sa surovom stvarnošću djece Afrike, dogodio se u tanzanijskom sirotištu Chipole prije 7 godina. Nezaboravne sudbine djece siročadi, dvije godine poslije opet me vode u Chipole. Od toga je prošlo već pet godina i evo me opet. Osam sati vožnje cestom punom rupa i još sat i pol narančastom, grbavom, prašnjavom cestom, zaogrnutom oblacima prašine...
Kakvo je trenutno stanje u sirotištu, najbolje pokazuju prizori na fotografijama prostorija sirotišta. Sva djeca spavaju u dvije sobe, dječaci u jednoj, djevojčice u drugoj, a na svakom krevetu spava njih dvoje...
S radošću javljamo da je u Matagoru zaista zasjalo novo svjetlo. Sirotište koje je zaista bilo u teškim uvjetima – u sobama je spavalo po osmero djece, po troje u krevetu, zahod nije bio u uporabi, kuhinja je bila hrpica...
Sirotište Chipole. Mjesto prvog susreta Zdenca i Tanzanije. Priča je započela prije više od tri godine, kada su prvi volonteri Zdenca u Tanzaniji – Nives i Mirjana...
U današnjem evanđelju Isus nam govori o lažnoj pobožnosti, ali i o istinskim vrijednostima, o pravoj velikodušnosti. Poziva nas da ne sudimo prema vanjskom izgledu. Poučava nas da ne budemo tašti, licemjerni i nepravedni. Poput velikodušne siromašne udovice želi da pomažemo jedni drugima. Ako ispunjavamo iskreno svoje obveze prema Bogu, Bog će nam udijeliti sve što poželimo.. Zato, pazimo one koji su ugroženi. Učimo od Isusa! U Isusovim očima, prema njegovim mjerilima...
Na jugu Tanzanije nalazi se jedno od mnogih sirotišta u toj zemlji – Matagoro. Osnovala ga je časna sestra Aloisia, koja trenutačno sama brine o dvadesetak djece bez roditelja, koje je s ulice dovela u sirotište...
Zemlja crvena, oblaci prašine, put neravan, pun rupa i kanala. Ljudi iscrpljeni nemilosrdnom klimom, neumornim radom, bijedom, siromaštvom i nadom da će preživjeti sutra. Pohod Zdenca u vruću, crvenu i nadasve crnu Afriku...