Ja vas ovdje molim u ime malenih: spasite nerođeno dijete, prepoznajte prisutnost Isusa u njemu. Sveta Majka Terezija u Oslu na dodjeli Nobelove nagrade 10. prosinca 1979.
Sv. Ivan od Križa nas potiče da u svojoj svakodnevici biramo: „ne što je lakše, nego što je teže; ne što ugađa okusu, nego što mu ne ugađa; ne što ima više ugodnosti, nego što je ima manje; ne odmor, nego trud; ne utjehu, nego bez utješnost; ne što je više, nego što je manje; ne dragocjenije i skuplje, nego što je manje cijenjeno i priprostije; ne nešto, nego ništa“.
Isus je osuđen, ali ipak vlada situacijom i koristi priliku da objasni tko je On i od kuda je njegovo kraljevstvo. Kraljevstvo Njegovo ni po čemu nije slično ovozemaljskom kraljevanju.
Uzmimo da je ovo vrijeme, moje i tvoje vrijeme. To je naše jedino i svaki dan sve poslijednije vrijeme. Naše milosno vrijeme. Vrijeme prisutnosti Sina Čovječjega uskrsloga. On je prinosom sebe Ocu usavršio nas, po krštenju posvećene.
U stavu siromašne udovice Isus prepoznaje neizmjerno bogatstvo. Pobožnost koja izvire iz srca i duše je čisto zlato. Unatoč materijalnom siromaštvu svatko može biti bogat. Bogat je onaj koji je u svom siromaštvu darežljiv.
Ako se prepustimo Božjoj ljubavi, imati ćemo duboko iskustvo Boga. Obogaćen tim iskustvom, obogatit ću druge oko sebe koji to iskustvo nemaju ili su ga zaboravili. Stvoreni smo da primamo i dijelimo ljubav.
Neka Isus bude cilj svake naše molitve, svakog našeg traženja, jer samo nas On može osloboditi i nanovo roditi, kako bismo u potpunosti mogli biti Njegovi suradnici na ostvarivanju Kraljevstva Božjega.
Molimo Isusa da nam pomogne, dajmo mu naša siromašna srca, da ih ispuni poniznošću, strpljivošću i čistoćom, kako bi u svemu odgovarala njegovim željama. Molimo ga da iz našeg srca otkloni sve one želje koje nas zavode. Neka nas čisto srce vodi do sjedinjenja s Božjom voljom. Postanimo istinski Božji suradnici, dajmo sebe, posve, za ostvarenje Kraljevstva Božjeg na zemlji.
Krist nam daje sve: sva dobra svijeta, ali traži od nas i življenje zapovijedi... A opet nismo zadovoljni, tražimo... Želimo čuti je li život koji živimo pravi ili nije? Isus nam i odgovara, savršeno jasno, ali nismo u stanju podnijeti istinu.
Evanđelje nas poziva da se vratimo na sam temelj, na Božju stvaralačku zamisao s čovjekom. Ona je prisutna kao misao vodilja u svakom njegovom govoru o čovjeku. Čovjek je pozvan na savršenstvo. “Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš na nebesima!” (Mt 5,48).
Slavimo te Bože sveti, Bože jaki, Bože ljubavi i beskrajnog milosrđa što se očituješ po svima koji prorokuju riječima nade i djelima milosrđa, svima nama i po nama suvremenim siromasima duše i tijela.
Oče nebeski, otvori nam oči srca da razlikujemo zemaljsku mudrost od nebeske. Da se opredijelimo za Tebe, da ti služimo u malenima, da te ljubimo u prezrenima ovog svijeta.
Usmjerimo svoj pogled prema Križu i gledajmo u Križ, jer u njemu ćemo sresti Ljubav koja će nam pomoći da činimo dijela po kojima će naša vjera biti živa.
U radosnom prebivanju s Isusom, budimo u svakoj prilici Njegov dodir i riječ EFFATA koja hrabri i mijenja sudbine preplašenih.
"Srce" je ključna riječ Isusova govora. Nije dovoljno Boga štovati usnama, nego ga treba častiti i služiti mu srcem. Srce je cijeli čovjek (u SZ), srce je središte osobe, savjest. Sve što čovjek smišlja, odlučuje, mrzi i voli događa se u srcu.
Isus traži potpunu vjernost: otići ili ostati, ne puko ostajanje u nepokretnosti. Vjernost je dinamičan odnos; ona je traženje, otkrivanje, divljenje, iznenađenje. A u tim odnosima istinska mjera je ljubav.
Marijino uznesenje na nebo izvrsni je znak da sada svako ljudsko biće može imati nadu vječnoga života, te da treba svoje korake odlučno upraviti put neba, jer nam nebo nije više nedostižno i nedohvatljivo odredište.