Ovom posljednjom nedjeljom u crkvenoj godini spominjemo se jedne, možda za nas i neobične svetkovine - svetkovine Krista Kralja. Isus je kao što znamo rođen za vrijeme vladavine cara Augusta. Ovaj car se spominje kao onaj koji je pozvao na popis stanovništva čitavog Izraela. U trenutku kada najmoćniji čovjek rimskog carstva iskazuje svoju moć - u našu ljudsku povijest ulazi malo djetešce koje će tu istu povijest duboko uzdrmati i ostati zauvijek zapamćeno. Njegovo kraljevstvo...

Kada pročitamo riječi ovog nedjeljnog evanđelja moramo priznati da nas pomalo hvata strah i zabrinutost nad onim što će sutra biti. Pomračenje sunca i mjeseca, padanje zvijezda s neba i veliki potresi ne ulijevaju baš neko povjerenja i sigurnost u bolju budućnost. No u čemu se razlikuju ove apokaliptične prirodne katastrofe od onih katastrofa s kojima se susrećemo svaki dan dok nijemo prolazimo pored njih ili ih možda čak i ne primjećujemo? Siromaštvo, glad, bolest, rat predstavljaju...

U današnjem evanđelju Isus nam govori o lažnoj pobožnosti, ali i o istinskim vrijednostima, o pravoj velikodušnosti. Poziva nas da ne sudimo prema vanjskom izgledu. Poučava nas da ne budemo tašti, licemjerni i nepravedni. Poput velikodušne siromašne udovice želi da pomažemo jedni drugima. Ako ispunjavamo iskreno svoje obveze prema Bogu, Bog će nam udijeliti sve što poželimo.. Zato, pazimo one koji su ugroženi. Učimo od Isusa! U Isusovim očima, prema njegovim mjerilima...

Svi smo mi od Boga pozvani biti SVETI. Bog želi da ga čista srca gledamo i da u nebu primimo puninu njegovih darova. Bog je sav svet i On ne podnosi nikakav grijeh. Kako onda postati svet? Nemoguće je to vlastitim snagama. Upućeni smo i trebamo Božje milosrđe. Krist nas pere i čisti svojom krvlju i čini nas svetima. Sveci, oni stavljaju svoje povjerenje u Boga. Oni su naši uzori, uzori za uspjeli život, a tko za tim ne čezne. Danas u evanđelju svetkovine Svih Svetih, Isus spominje osam putova...

Svake godine treću nedjelju u listopadu slavimo svijetski misijski dan. Tom prilikom papa uputi poticajno pismo cijeloj Crkvi, podsjećajući na izvornost misijskog poslanja Crkve i svih staleža. U skladu sa svijetskim događanjima, ove godine sa emigracijom, papa Franjo daje snažne i jasne smijernice kako kršćani trebaju djelovati na dobrobit ljudi u nevolji. Upozorava da se ne radi o nametanju evanđelja kao nauke, radi se o stilu življenja čija je glavna osobina SEBEDARJE za braću i sestre...

Tko nalazi mudrost, nalazi život. Mudrost je savršena. Mudrost je Božji dar koji nam omogućava izabirati dobro koje vodi u puninu života. Do mudrosti dolazimo uzdizanjem duha u Božje visine. Što učiniti da to i postignemo? Napuštanjem ovozemaljskih kriterija, dragocjenosti, dobara ovoga svijeta i prepustiti se nadahnućima. Ali i dobra ovoga svijeta njen su plod, a ona je odraz njezina Genija. Tek usvajanjem Mudrosti čovjek se na pravi način otvara i približava dobrima ovoga svijeta...

Isusovi sugovornici, farizeji, pismoznanci, njegovi učenici, običan puk, a i mi danas – prema Bogu se držimo kao da nas on svojim zakonima zarobljava. Kao da nam uskraćuje slobodu i pravu životnu radost. Boga gledamo kao na vrlo jakog i ćudljivog suparnika, nastojimo različitim lukavstvima od njega izvući za sebe najviše što se može. Mislimo da ćemo biti sretniji, zadovoljniji, smireniji, da će nam život biti ljepši, ako sebi popuštamo i sebi udovoljavamo. Teško prihvaćamo pozive na nesebičnost...

Današnje nas evanđelje poziva da ne budemo zavidni i isključivi. I da se učimo radovati darovima Duha Svetoga koji djeluje gdje hoće i kad hoće, u svijetu, u raznim pokretima i u pojedincima. Božja naklonost ne pripada samo onima koji su javno i službeno opunomoćeni. Duh puše gdje hoće. Zdenčani, ako riječju i djelom svjedočimo ljubav koju je posvjedočio i navijestio Isus, sigurno smo Isusovi. Djela milosrđa su naš pokušaj da svijet učinimo ljepšim, a sebe sličnijim Bogu. Milosrđe postoji i uvijek iznova...

Idu apostoli putem i raspravljaju. O čemu? O tome tko je među njima najveći. Kako bi bilo zanimljivo da smo mogli malo prisustvovati njihovoj raspravi. Je li i mi danas o tome raspravljamo? Naravno. Po čemu se mi danas vrednujemo? Po tome tko je prvi postao Kristov učenik; možda po svojoj pismenosti ili učenosti; po tome tko je stariji; možda jer smo se nametnuli svojom govorljivošću!? Mi danas znamo da treba svima služiti, da životom pokazujemo...

Djela kršćanske ljubavi prema siromašnima je očitovanje vjere djelima ljubavi, a ne riječima. Gdje nema djela, nema ni vjere. Kršćanski identitet treba očitovati svojim životom, ponašanjem i djelima. Isus pita učenike, i nas danas: Tko sam ja? Učenicima nije bilo teško odgovoriti, kao ni nama danas. Puno teže je reći što osobno mislim o Isusu. Petar ima objavu, ali ona nije njegova, nego Očeva. I mi imamo objavu preko predaje i Pisma. Ali ona mora biti osobna da bi Isusa u potpunosti...

Isus je liječio bolesne, i njegovi učenici. Ali Isus nije sve ozdravio! Mnogi su se vratili kući sa svojim bolestima. Tjelesno zdravlje nije preduvjet vjere u Božji spas. Niti je bolest dokaz da je netko od Boga odbačen ili kažnjen. Unatoč bolesti, vjera može ostati neuzdrmana. Nije Isus bez razloga nazvao blaženima, one koji osjećaju Božju nazočnost usred patnje, usred bolesti, usred progonstva i raznoraznih životnih protivština. Zdravlje je veliko dobro. Toliki bi dali sve da mogu ozdraviti...