Svake godine treću nedjelju u listopadu slavimo svijetski misijski dan. Tom prilikom papa uputi poticajno pismo cijeloj Crkvi, podsjećajući na izvornost misijskog poslanja Crkve i svih staleža. U skladu sa svijetskim događanjima, ove godine sa emigracijom, papa Franjo daje snažne i jasne smijernice kako kršćani trebaju djelovati na dobrobit ljudi u nevolji. Upozorava da se ne radi o nametanju evanđelja kao nauke, radi se o stilu življenja čija je glavna osobina SEBEDARJE za braću i sestre...

Tko nalazi mudrost, nalazi život. Mudrost je savršena. Mudrost je Božji dar koji nam omogućava izabirati dobro koje vodi u puninu života. Do mudrosti dolazimo uzdizanjem duha u Božje visine. Što učiniti da to i postignemo? Napuštanjem ovozemaljskih kriterija, dragocjenosti, dobara ovoga svijeta i prepustiti se nadahnućima. Ali i dobra ovoga svijeta njen su plod, a ona je odraz njezina Genija. Tek usvajanjem Mudrosti čovjek se na pravi način otvara i približava dobrima ovoga svijeta...

Isusovi sugovornici, farizeji, pismoznanci, njegovi učenici, običan puk, a i mi danas – prema Bogu se držimo kao da nas on svojim zakonima zarobljava. Kao da nam uskraćuje slobodu i pravu životnu radost. Boga gledamo kao na vrlo jakog i ćudljivog suparnika, nastojimo različitim lukavstvima od njega izvući za sebe najviše što se može. Mislimo da ćemo biti sretniji, zadovoljniji, smireniji, da će nam život biti ljepši, ako sebi popuštamo i sebi udovoljavamo. Teško prihvaćamo pozive na nesebičnost...

Današnje nas evanđelje poziva da ne budemo zavidni i isključivi. I da se učimo radovati darovima Duha Svetoga koji djeluje gdje hoće i kad hoće, u svijetu, u raznim pokretima i u pojedincima. Božja naklonost ne pripada samo onima koji su javno i službeno opunomoćeni. Duh puše gdje hoće. Zdenčani, ako riječju i djelom svjedočimo ljubav koju je posvjedočio i navijestio Isus, sigurno smo Isusovi. Djela milosrđa su naš pokušaj da svijet učinimo ljepšim, a sebe sličnijim Bogu. Milosrđe postoji i uvijek iznova...

Idu apostoli putem i raspravljaju. O čemu? O tome tko je među njima najveći. Kako bi bilo zanimljivo da smo mogli malo prisustvovati njihovoj raspravi. Je li i mi danas o tome raspravljamo? Naravno. Po čemu se mi danas vrednujemo? Po tome tko je prvi postao Kristov učenik; možda po svojoj pismenosti ili učenosti; po tome tko je stariji; možda jer smo se nametnuli svojom govorljivošću!? Mi danas znamo da treba svima služiti, da životom pokazujemo...

Djela kršćanske ljubavi prema siromašnima je očitovanje vjere djelima ljubavi, a ne riječima. Gdje nema djela, nema ni vjere. Kršćanski identitet treba očitovati svojim životom, ponašanjem i djelima. Isus pita učenike, i nas danas: Tko sam ja? Učenicima nije bilo teško odgovoriti, kao ni nama danas. Puno teže je reći što osobno mislim o Isusu. Petar ima objavu, ali ona nije njegova, nego Očeva. I mi imamo objavu preko predaje i Pisma. Ali ona mora biti osobna da bi Isusa u potpunosti...

Isus je liječio bolesne, i njegovi učenici. Ali Isus nije sve ozdravio! Mnogi su se vratili kući sa svojim bolestima. Tjelesno zdravlje nije preduvjet vjere u Božji spas. Niti je bolest dokaz da je netko od Boga odbačen ili kažnjen. Unatoč bolesti, vjera može ostati neuzdrmana. Nije Isus bez razloga nazvao blaženima, one koji osjećaju Božju nazočnost usred patnje, usred bolesti, usred progonstva i raznoraznih životnih protivština. Zdravlje je veliko dobro. Toliki bi dali sve da mogu ozdraviti...

Današnje evanđelje nam donosi polemički razgovor između Isusa i farizeja, o pouci mnoštvu, učenicima, i nama danas o unutarnjoj i vanjskoj religioznosti. Isus nas uči kako je religioznost srca važnija od obdržavanja vanjskih propisa. "Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene.“ Zdenčani, pratimo unutarnje izvršavanje Božjih zapovijedi to je moral srca. „Srce“ – ključna je riječ Isusova govora. Nije dovoljno Boga štovati usnama, nego ga treba častiti i služiti mu srcem...

Današnjim evanđeljem završava Isusov govor o kruhu i kruhu života. Isusa se želi iskoristiti za svoje ljudske, nacionalne i političke ciljeve. No, Isus daje do znanja da je došao zbog nečeg drugog. On je došao i prikazuje se kao: svjetlo svijeta, istina, put i život, kao kruh života i kao onaj koji otklanja strah. Isus ne niječe i potrebu za svagdašnjim kruhom. Put do kruha, kao i do vina, je dug i mukotrpan i nije moguć bez Božje pomoći. Isus je kruhu dao drugu vrijednost. Rekao je učenicima kao i svima...

Evanđelje ponovo označava Krista kao Kruh života. Krist želi u našim srcima probuditi želju za njim samim, kao hranom koja nas može nahraniti. Poziva nas da blagujemo život. Kroz euharistiju, u svakoj pričesti daruje nam se. Dolazi nam kao onaj koji na najistinitiji način biva prisutan u čovjeku. Suživljava se s nama, ponire u nas, postaje dio nas, a mi dio njega. Isus govori i o trećoj božanskoj Osobi: ... „Duhu koji oživljuje“ (Iv 6,63). Blagovanjem euharistije, ostvarujemo prisan odnos...

Isus vječni život ne obećava u budućnosti, nego ga ostvaruje u sadašnjosti. Ne trebamo se nadati vječnosti, nego je živjeti ovdje i sada. Isus poziva na vjeru. To je vjera u Oca koji je Isusu, Sinu bio autoritet, put, vjera i svjetlo. Tu vjeru Isus unosi i u nas. Vječni život Isus želi u nama hraniti svojim tijelom. To je tajna istinskog života. Nije lako vjerovati u sve to što nam Isus govori. Radije bismo da nam On udijeli kruha za ovaj život. Zdenčani, sveta Pričest, najveći je dar Božji...

Vječni život kao i smrtni život traži svoju hranu. Hrana za vječni život je jednostavno Ljubav. Ljubav se svakako ne hrani samo dobro pripravljenom hranom, dobrim vinom i lijepo aranžiranim stolom. Sitost i zadovoljenje tjelesnih potreba ne čini nas boljima, čovječnijima. Ne možemo sami zasaditi ni uzgojiti ono što služi našoj potrebi za ljubavlju i sposobnosti da ljubimo, da opraštamo, da drugima želimo. Takva hrana mora nam biti dana odozgor, s neba...

Gladan čovjek nema ideala. Bez obzira na proizvedenu količinu hrane, ima puno gladnih. Današnja čitanja su važna za usmjerenje naše vjere. Ona su poziv da se klonimo dvosmislenosti u svom stavu prema Bogu. Isus nas dobro poznaje. Zna da gladni ne možemo ni slušati, a kamoli usvojiti poruku kraljevstva Božjega. Trebamo najprije jesti, a onda možemo i o Bogu govoriti. Isus vidi silan narod, izgladnjeli narod koji treba nahraniti. Isus zna što će učiniti...

Današnja čitanja govore nam o ljudskom radu, o rezultatima rada koje donosi umor i potrebi odmora. Tko najviše brine za nas? Brine Isus, On je stalno u službi ljudi, u našoj službi, kao Dobri Pastir. Isus brine za svoje. Brinuo je nekad za Dvanaestoricu kad su se vraćali sa svog misionarskog puta, a danas brine za nas. Posebno nas koji smo u Njegovoj službi. I mi danas kad naviještamo Isusa bilo riječima, bilo djelima iako umorni, sretni smo i radosni i znamo da slijedi odmor u Kristu i s Kristom...

Čitanja petnaeste nedjelje kroz godinu govore nam o Božjem naumu s nama ljudima. Bog u Kristu ponovno nas želi podignuti. Krist koji je središte svega. Po Kristu i njegovu Duhu Svetomu, postajemo kršćani, udovi njegova tijela i primamo svoj novi život samo od njega. Isus je prisutan u svojoj Crkvi; prisutan je u svojoj riječi. Oživimo u sebi svijest da smo Kristovi učenici. Učiti, stalno, u Kristovoj školi trebamo svi. Glavna škola napredovanja je liturgija...