Najveći čovjek uvijek ostaje dijete. J.W. Goethe
Sv. Ivan od Križa nas potiče da u svojoj svakodnevici biramo: „ne što je lakše, nego što je teže; ne što ugađa okusu, nego što mu ne ugađa; ne što ima više ugodnosti, nego što je ima manje; ne odmor, nego trud; ne utjehu, nego bez utješnost; ne što je više, nego što je manje; ne dragocjenije i skuplje, nego što je manje cijenjeno i priprostije; ne nešto, nego ništa“.
Put prema Bogu se ne odvija mimo naše svagdašnjice, nego upravo posred nje. A tu onda vrijedi da pravednost bez ljubavi nije nikakva pravednost i ljubav bez pravednosti nije ljubav.
Misionari Milosrđa dijele svoje imanje: dane, snagu, imovinu, domovinu… Nemaju stalnog boravka. Siromasi su graditelji naših stanova na nebu. Ono što smo dali to imamo.
Isus je misionar Očeva milosrđa. Ostavlja one kojima ne treba obraćenje. Oni su uskladili svoj život prema Božjim zapovijedima. Već su spašeni. Bili bi sveti da se ne ljute. I Sv. Pavao farizej bio je na smrt ljut ali u „neznanju“, tada nije poznavao da „ostaje samo ljubav“.
Poniznost Pavla očituje ljubav o kojoj Apostol piše u Himnu ljubavi, kada nabraja da je ljubav susretljiva, strpljiva, ne traži svoje, zaboravlja na zlo, sve prašta, sve podnosi …
Osluškujući kroz molitvu Božju volju na što nas poziva, proslavimo Boga svojim životom. Na Gozbu Gospodnju pozovimo siromahe ljubavi, zaslijepljene lažnim sjajem ovog svijeta, hrome koji posrću na krivim životnim putovima ne tražeći ništa zauzvrat. Sam Isus nam u evanđelju poručuje:» Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.»
Kad jednom budemo stajali pred Bogom, onda je jedino važno jesmo li, bezuvjetnoj ljubavi Božjoj, odgovorili bezuvjetnim DA. Ovaj DA prema Bogu i ljudima vježbajmo ovdje, za života.
Isus nikako ne želi razdvajanje nego slogu i ljubav među ljudima. On ne odustaje od djelovanja koje mu nalaže Otac nebeski, izjavljujući da nije došao donositi »lažni mir« ljudima nego zdravo i spasonosno dijeljenje. Članovi iste obitelji su podijeljeni radi njega, jer opredijeliti se za Krista znači poći njegovim putem križa, ostvariti u svom životu njegov život, smrt i uskrsnuće za druge.
Vjernički očekivati znači osloniti se na Boga, u našem zemaljskom životu. Vjerničko očekivanje graditi na Bogu koji uskrsava i od mrtvih. U Isusu Kristu Bog nam je dao jamstvo svoga prijateljstva i svoje vjerodostojnosti.
Što smo bliže Bogu, to više možemo biti kao On – za druge. To znači svojim bližnjima dati budućnost, prostora za njihovu vlastitu povijest, njihov rast, slobodu da i bez nas idu dalje; da se ne namećemo, ali da budemo tu kad nas trebaju.
Shvatimo Boga ozbiljno, toliko ozbiljno kao vlastitog prijatelja. On smije i treba tražiti, moliti, kucati, sve smjeti izreći i sve očekivati.
Odanost Bogu učinit će nas osjetljivima za ljude. Tko prima ljude, prima Boga. Boga, dakle, slavimo poslužujući ga u čovjeku. Kao Krist, postajemo čovjek za druge.
Svakome od nas Isus upućuje riječi: «Idi pa i ti čini tako!» Svatko onaj tko se zanima za život vječni, za konačni cilj ljudskog postojanja, ne može zanemarivati bližnje i ne poznavati bližnje. Moj bližnji je svatko tko treba moju pomoć.
Odabirom zvanja milosrđa kroz duhovni napredak u sinovskom raspoloženju i radeći čine milosrdne ljubavi konkretnim ljudima, pripremamo put Isusu da donese svoje Kraljevstvo mira i ljubavi u ljudska srca, u gradove i sela naše Hrvatske i svakog kontinenta.
Bog nam u ovim čitanjima jasno govori o našoj navezanostima za zemaljsko i o Njegovoj slobodi za vječnost. Bog nas poziva, svakodnevno, da ostavimo sve, da idemo za Njim, da ljubimo druge, jer samo tako ćemo biti slobodni.
Bože, daj nam svoju mudrost, neka nas tvoj Duh Istine vodi na našem putu, da u zajedništvu sa Presvetim Trojstvom vršimo zajedničko poslanje u ljubavi prema bližnjemu. Amen!