Kad je Isus saznao da je Krstitelj zatvoren, napušta svoje selo Nazaret i odlazi na
obale Galilejskog jezera kako bi započeo svoju misiju. Nastanjuje se u gradu Kafarnaumu, glavnoj prometnici poganske Galileje. Na tom mjestu premošćuje jaz između Starog Zavjeta i univerzalnosti Novog zavjeta koji je za cijeli svijet.
Isusova poruka i njegov život su Svijetlo života. Njegovi učenici bit će svjetlost svijeta. Kao što je kod stvaranja svijeta prvi čin svijetlo koje dijeli dan od noći. Sada je Isus to svijetlo s kojim poćima novo stvaranje, Kraljevstvo Božje.
Nastavlja graditi na Ivanovo poslanje pozivanja na obraćenje, na promjenu života, jer je blizu Kraljevstvo Božje, Božji poredak.
Isus Nazarećanin je vidljivo i opipljivo Kraljevstvo nebeskog Oca. Isusova misija je šira, korjenitija, sveobuhvatnija. Ozdravlja, oslobađa, propovijeda po sinagogama, ide na radna mjesta i tamo poziva na lov ljudi, duša. Treba suradnike i graditelje novog kraljevstva gdje Boga suca, zamjenjuje sinovski odnos s dobrim ocem. U Božjem Kraljevstvu čovjek je sin/kći na prvom mjestu, svi su braća, grešniku su otvorena vrata Očeve kuće. Stvorenja su Božja briga. Brine o pticama, poljski ljiljani ljepši su od kralja Salomona. Isus gospodari i ravna sa svakom bolešću i svakom nemoći u narodu. Na njemu je Duh Svevišnjega. On poziva ribare da ih nauči i preda im istog Duha, iste moći istu misiju. Za to je potrebno vrijeme i biti zajedno 24 sata.
Njegov prvi govor nije ništa spektakularno. Jednostavno, pozove neke od ribara koji su se odmah odazvali na njegov glas:
"SLIJEDI me.“ Hajde za mnom. Budi moj učenik.
Prvo što su ova četvorica čula od Isusa je njegov poziv da ga bezrezervno slijede,
oslobađajući se od veza, kukavičluka i stranputica koje sprječavaju da hodaju s njim.
Odmah su ostavili mreže i pošli za njim.
Život počima kada se donese odluka. Neodlučnost je drama onih koji ne znaju tko su i što im je činiti. Brzina je odlika onoga koji je vidio i čuo.
Tako počinje pokret Isusovih učenika, sljedbenika. Ovdje je klica onoga što će jednog dana biti njegova Crkva. Ovdje vidimo živi, neposredni, direktni odnos između Isusa i onih koji su mu povjerovali.
Kršćanstvo je prije svega nasljedovanje Isusa Krista. Osobno nasljedovanje. To pretpostavlja otvorenost i spremnost odstupanja od svega što me razlikuje od Isusa. Stalna metanoja, pražnjenje od sebe i svoga. Učenik uvijek nanovo promatra i upoznaje svojeg učitelja. Nove okolnosti i događaji traže nove odgovore i reakcije. Isus se otkriva na nov način, učenik promatra i kopira ga u nekim svojim novim situacijama.
Vjerovati u Isusa Krista znači živjeti njegovim stilom života, biti nadahnut njegovim Duhom, surađujući s njim na projektu izgradnje kraljevstva Božjega. To uključuje nošenje njegova križa kako bi podijelili njegovo uskrsnuće.
To znači da kršćanska vjera nije samo pridržavanje doktrine, zapovjedi, katekizma. To je ponašanje i život obilježen našom vezom s Isusom.
Naše je iskušenje uvijek željeti biti kršćani, a da ne slijedimo Isusa, svodeći našu vjeru na afirmaciju, dogmatiku ili kult Isusa kao Gospodina i Sina Božjega. Međutim, kriteriji za provjeru vjerujemo li Isusu kao utjelovljenom Sinu Božjem, treba provjeriti slijedimo li samo njega.
Prianjanje uz Isusa ne sastoji se samo u tome da mu se divimo kao čovjeku ili da ga obožavamo kao Boga. Tko mu se divi i obožava ga, ostaje osobno vani, ne otkrivajući u njemu potrebu da ga izbliza slijedi. Samo onaj tko slijedi Isusa, tko ga imitira, tko mu postaje sličan taj razumije i živi svoju vjeru na autentičan način.
Današnji kršćani žive u paradoksalnoj situaciji. Crkvi ne pripadaju samo oni koji slijede ili koji pokušavaju slijediti Isusa, također žive i oni drugi kojima uopće nije stalo ići Isusovim stopama. To je većina vjernika koji razmišljaju da je dovoljno biti kršten i formalno pripadati Crkvi kao instituciji.
Ova krizna vremena prilika su za ispravljanje kršćanstva i pokretanje Crkve u smjeru Isusa.
Moramo naučiti živjeti u našim kršćanskim zajednicama na dinamičan način, s očima UPRTIM na njega, slijedeći njegove stope i surađujući s njim u OČOVJEČENJU života.
s. Ljilja Lončar