Tamna noć duše Božji je utjecaj na dušu koji je čisti od neznanja i od njezinih običnih, prirodnih i duhovnih nesavršenosti. U toj tami i bolnom procesu čišćenja Bog postupno osposobljava dušu, uzdiže je i mijenja.

Nutarnji život djevojčice Paole

Marija Krucifiksa di Rosa (Paola), već od 11. godine, vodila je intenzivni rad oko savršenstva - čuvala se od grijeha i vježbala u krijepostima. Bila je marljiva i poslušna, nesklona ispraznostima, odana bogoljubnim vježbama, znala je dobro i dugo moliti, a osobito je voljela euharistijsku molitvu. Vježbala se u samopožrtvovnosti i to prilično strogo, služila se svim malenim sredstvima koja su uzrok mnogim neudobnostima, kao npr. stavljanje kamenčića u cipele, držanje koprive u rukama itd. Sve su to bila junačka djela za nježnu djevojčicu kao što je bila Paola. Igrom se nije bavila, jer u zabavama nije nalazila slasti. Proučavala je vjeru i vjerska pitanja i to s namjerom da dobije objašnjenje, za što je bilo potrebno imati neobično mnogo teološkog znanja.

 Duhovna oluja

Duhovna oluja započela je u 17. godini njezina života. Smirena mladost puna blage topline, pouzdano predanje Bogu, pouzdani mir koji se ne uznemiruje za sutrašnjicu te nutarnji mir koji njeguje slatke trenutke molitve, upravo su bili na zalazu. Paola se našla izgubljena i uplašena kada su je počele mučiti najstrašnije napasti - duhovne tmine, skrupule,  sumnje, osjećaji zapuštenosti i potištenosti. Ova djevojka nesvjesno je upravila svoj djevičanski korak prema užasnoj zasjedi koja ju je zahvatila iznenada, nakon što je dala vječni zavjet čistoće.

Ulazak u tamnu noć

Sve što može uznemiriti um, srce i osjećaje, sve joj je bilo pred očima, danju i noću. Zlo je navaljivalo na nju s najgroznijim napastima, nije imala mira, ni danju ni noću, ni u kući ni u crkvi. Svaka osoba, svaka stvar, za nju je bila prigoda za besramne slike i sklonosti. Noću su je salijetale spodobe, a katkad su je nastojale raznim načinima navesti na grijeh.

Dvije su godine navaljivale na nju sumnje o istinama svete vjere, o Božjim svojstvima, o utjelovljenju Riječi, o djelotvornosti sakramenata, o papinoj dogmi i o drugim vjerskim istinama, i to s tolikom snagom da joj se činilo kao da u ništa ne vjeruje. U svojoj nutrini osjećala se potaknutom na ismijavanje svetih, vjerskih stvari, na napuštanje molitve i sakramenata, na preziranje onih koji prianjaju uz pobožnost i koji poštuju Crkvene zapovijedi. Katkad joj se u srcu pobuđivao osjećaj odvratnosti i mržnje prema Bogu; željela je da ima snagu svih zlih duhova, kako bi nasrnula na Njega i, kad bi bilo moguće, uništila ga.

Vjera u Boga bila je sredstvo njezine obrane na koju se brižljivo, do sitnica pripravljala i koju je povećavala godinama dok je uživala mir. Ali i ovo sredstvo obrane bilo je žestoko napadnuto. Paola se intenzivnije molila, ali je sa strahom primijetila da joj se molitva pretvara u psovku. Osjećala je kako joj netko u pamet šapće Bogu uvredljive riječi, koje su joj ponekad protiv njezine volje dolazile do usta. I kada ga je htjela moliti da ga svi ljudi ljube, hvale i veličaju njegovu ljubav – tražila je da ga svi mrze i preziru. I budući da joj je Sotona tako promijenio govor, pobuđivao se u njoj strah da je ona zbog toga kriva i da je puna teških grijeha. Njezin je strah bio toliko jak da nije mogla primiti ni utjehu, ni olakšanje u svojoj boli. Istovremeno, uz ove napasti, stavljena je na niz kušnji i patnji koje su napunile njezinu dušu gorčinom.

Autobiografski dokument tamne noći

Paola je, dakle, iskusila Božju napuštenost i ove svoje bezbrojne patnje otkrila nam je u jednom vrlo dragocjenom autobiografskom dokumentu, napisanom vlastitom rukom, koji datira iz 1835. godine. Naslov je ove stranice: „Jadikovanje ožalošćene sionske kćeri“. Paola u šest značajnih točaka opisuje svoju borbu i svoju bol, bez utjehe i bez olakšanja. Paoli je tada bilo 22 godine.

1.      točka – napad očaja

Paola osjeća da ju je Bog napustio i da je predmet mržnje u njegovim očima, osjeća da joj je okrenuo leđa i da je prezire te da  je više ne želi i ne ljubi. Misli da za nju više nema spasa, da je zbog svojih grijeha osuđena na propast i da nikada neće proći kroz sveta vrata nebeskog Jeruzalema i vidjeti lice Gospodina.

2.      točka – uspomene

Paola se nostalgično prisjeća prošlih, sretnih dana kada je izgarala od ljubavi prema Bogu, kada je bila pod radosnim i nježnim dojmovima svega stvorenoga, i kada su je pratili osjećaji divljenja i zanosa. Sjećanje je ispunja gorčinom, jer joj se čini da je Božje skrivanje koje sada proživljava stanje prokletstva. Pritisnuta je dubokom tugom i osjećajem krivnje, misli da je zbog svoje grešnosti i nezahvalnosti izgubila Boga.

3.      točka – napad psovke

Napast je tjera na pomisao da Bog nije vjeran. Pita se zašto ju je Bog morao stvoriti, ako ga mora izgubiti, zašto je zarobio njeno srce, a onda je ostavio. Zarobljena u tim mislima, napada je oštar i odvratan nalet psovke, a nakon toga i osjećaj krivnje da je sve to zaslužila zbog svoje nepostojanosti, nevjere i nezahvalnosti. Osjeća težinu boli i traži Boga da joj oprosti.

4.      točka – najtužnija zapuštenost

Paola prolazi dane najstrašnije tišine, osjeća oko sebe prazninu. Bog joj je daleko, a oni koji su oko nje ne mogu je shvatiti, niti utješiti. Uronjena je u žalost i luta posvuda sa svojim strahom. Zna da joj samo Bog može pomoći, vapi i žudi za njim i njegovom utjehom, ali On je ostavlja u tišini.

5.      točka – napad samoubojstva

U svojoj tužnoj samoći Paola čuje šapat: glas samoubojstva. Čini joj se da bi mogla uništiti samu sebe. Paklene muke opsjedaju njezin duh, osjeća da je na izmaku snaga i da više ne može izdržati. Razočarana je i bez nade. Misli da je zbog svoje grešnosti zauvijek izgubila Gospodina i da ga nikada više neće naći. Zaziva Boga, traži od Njega da olakša njezinu patnju.

6.      točka – napad mlakosti

Osjećaj praznine, ravnodušnosti, neosjetljivosti i lijenosti oko nje i u njoj. Paola u ništa ne vjeruje, ničem se ne nada, ništa ne ljubi, ničeg se ne boji. Njena je duša posve prazna, osjeća samo strašnu ravnodušnost prema svemu. Nakon bjesne oluje nastala je tišina, još mučnija od same oluje.

Paolina borba

Od svoje 17. godine pa do kraja života Paola je bila u neprestanoj borbi, ali njezina ratnička duša nikada se nije zaustavljala na putu savršenstva. Hrabro se borila kako ne bi zastranila na putu prema nebeskim vrhuncima. Odbijala je napasti i zle napade, reagirajući na njih svim svojim snagama. U najvećoj tami i očaju hvatala se za debele konopce, i s pouzdanjem u tim trenutcima dizala svoj glas prema Bogu. Njezin nutarnji život bio je poseban i vrlo težak, ali iskustvo nas uči da Bog uvijek šalje kušnje dušama koje teže za savršenstvom, kako bi ih uzdigao, izvanrednim putevima, do predvorja kontemplacije, do života sjedinjena s njime.

Za osobni duhovni rast

Bog nas sve poziva na intimno sjedinjenje s njime koje je moguće samo onda kada mu duša postane slična po ljubavi. Do tog sjedinjenja potrebno je ići uskim putem odricanja, proći kroz noć osjeta i noć duha, kako bi se pročišćeni u osjetilnom i duhovnom djelu ispraznili od svega onoga što nije Bog te tako dostigli savršenu poniznost i ljubav koje su neophodne za ovo sjedinjenje. Taj prolazak kroz tamu noć u funkciji je rasta u autentičnoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, njome nas Bog kuša i provjerava jesmo li  sposobni za zreliji stupanj ljubavi.

Danas se često daje prednost religioznom iskustvu entuzijazma, slavlja i sl.  i premda ta dimenzija jest sastavni dio duhovnog života, ona ne smije isključiti i drugu, isto tako bitnu dimenziju koja podrazumijeva fizičku, moralnu i duhovnu kušnju. Bez nje razvijala bi se u nama samo infantilna duhovnost.

Prolazeći kroz tamnu noć duše osoba doživljava i proživljava Božju odsutnost i šutnju, i prolazi kroz bolni proces čišćenja, stoga možemo zaključiti da ući u tamu istovremeno znači i izaći iz svoje utvrde, budući da Bog od nas uzima svu ljepotu i nježnost i 'ostavlja' nas u samoći. Ali tama i samoća daju nam priliku susresti Boga na dubljoj razini, u većoj slobodi i s većim poštovanjem prema neshvatljivosti Boga. Na taj način razvijamo duhovnost čiste vjere, oslobođenu od sebeljublja. I kada potpuno odustanemo od svih zahtjeva za duhovnom utjehom i potpuno prihvatimo tamu i suhoću gole vjere, primjećujemo malo po malo da ove tame sadrže nešto bitno. Razumijemo da praznina uopće nije praznina, da je više punina, da susrećemo Boga na jedan više istinski način, da više živimo u Bogu.

I zato, nemojmo se bojati proći kroz osobno iskustvo tamne noći, iskustvo koje je sastavni dio svakog duhovnog puta koji teži rastu, i koji putuje prema savršenstvu, nego po uzoru na sv. Mariju Krucifiksu, u tim trenutcima budimo ustrajni i borbeni, i usmjerimo svo svoje pouzdanje u Boga koji nikada ne napušta čovjeka - „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta" (Mt 28, 20).

Priredila: s. Ljilja Lončar