Prije nekoliko dana započela je Biskupska sinoda o „Zvanju i poslanju obitelji u Crkvi i u modernom svijetu“. Obitelj je, hodeći na Gospodinovu putu, glavna u svjedočenju Božje ljubavi i stoga zaslužuje svu crkvenu pozornost. Sinoda je danas pozvana tumačiti tu crkvenu brižljivost i skrb – kazao je Papa.
Svojom molitvom i pozornošću pratimo rad Biskupske sinode. Kateheze će se tijekom Sinode nadahnjivati na nekim odnosima – koje s pravom možemo nazvati nerazrješivim – između Crkve i obitelji, vodeći računa o blagodati čitave kršćanske zajednice. Pozorno promatranje svakodnevice muškaraca i ženâ očituje kako je posvuda potrebno snažno ubrizgavanje obiteljskoga duha – kazao je Sveti Otac dodajući:
Zaista, stil odnosâ – građanskih, gospodarskih, pravnih, profesionalnih i društvenih – izgleda vrlo razuman, formalan, organiziran, ali i vrlo „dehidriran“, suh i bezimen. Katkada biva nepodnošljiv. Premda po svom obliku izgleda inkluzivan, u stvarnosti sve veći broj osoba prepušta samoći i odbacivanju – objasnio je Papa.
Obitelj cijelom društvu otvara ljudskiju perspektivu: oči djece otvara na život – i to ne samo pogled, nego i sva druga osjetila – predstavljajući ljudski odnos građen na slobodnom savezu ljubavi. Obitelj uvodi u potrebu svezâ vjernosti, iskrenosti, povjerenja, suradnje, poštovanja; potiče na izgradnju boljega svijeta te na stvaranje povjerenja u teškim situacijama, uči da se poštuje zadana riječ i svaka osoba, da se prihvate vlastita i tuđa ograničenja – kazao je Papa dodajući:
Svi smo svjesni nezamjenjivosti obiteljske skrbi za najmanje članove, najranjivije, bolesne, i najnesretnije. Ako se netko u društvu za njih brine, to je naučio od obiteljskoga duha, a ne od natjecanja i od želje za samoostvarenjem. Premda je vrlo dobro poznata uloga obitelji, ipak joj se u političkoj i gospodarskoj organizaciji suvremenoga društva ne daje dužno priznanje i potpora. Želio bih reći i nešto više: Ne samo da obitelj ne uživa dolično priznanje, nego i ne poučava više! Katkada bi se reklo da moderno društvo nije više kadro, sa svojom znanošću i svojom tehnikom, te spoznaje pretočiti u najbolje oblike građanskog suživota – primijetio je papa Franjo.
Ne samo da se organizacija zajedničkoga života sve više gubi u birokraciji koja nema veze s temeljnim ljudskim vezama, nego društveni i politički običaji sve više očituju znakove srozavanja – nasrtljivost, niskost, prijezir… što je znatno ispod praga i najslabijeg obiteljskog odgoja. U tom sklopu, krajnosti se podivljalih odnosa – to jest tehnokratske tupoglavosti i nezainteresiranosti za opće dobro (amoralnoga familizma) – povezuju i uzajamno hrane, a to je paradoks – ustvrdio je Sveti Otac.
Crkva danas, točno u ovom trenutku, otkriva povijesni smisao svoga poslanja glede obitelji i istinskoga obiteljskoga duha, polazeći od pomnoga preustroja života. Moglo bi se reći da je za Crkvu Ustav „obiteljski duh“: kršćanstvo se takvim ima očitovati i takvo treba biti. Jasnim je slovima napisano: „Vi koji nekoć bijaste daleko – veli sveti Pavao – niste više tuđinci,nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji“ (Ef 2,19). Crkva jest i treba biti Božja obitelj – istaknuo je Papa.
Kad je pozvao Petra da ga slijedi, Isus mu je obećao da će ga učiniti „ribarom ljudi“; a za to je potrebna nova vrsta mrežâ. Danas možemo reći da su obitelji najvažnije mreže za Petrovo i Crkvino poslanje. Ta mreža ne stavlja u zatvor. Naprotiv, oslobađa od zlih vodâ napuštanja i ravnodušnosti, koje u moru samoće i ravnodušnosti dave mnoga ljudska bića. Obitelji dobro znaju što je osjećaj dostojanstva djece a ne robova, ili tuđinca, ili samo broj osobne iskaznice – ustvrdio je Papa.
U obitelji Isus započinje svoj hod među ljudskim bićima da ih uvjeri kako ih Bog nije zaboravio. Odatle Petar crpi snagu za svoje službu. Odatle Crkva, vjerujući Učiteljevoj riječi, izlazi ribariti na pučinu, sigurna da će ulov biti čudesan ako bude vjerovala Isusu. Papa je poželio da ushit sinodskih otaca, potaknut Duhom Svetim, rasplamsa želju Crkve da napusti stare mreže te da iznova počne ribarit, ufajući se u riječ svoga Gospodina. Ustrajno molimo da se to dogodi! Krist je, uostalom, obećao i sokoli nas: ako zli očevi izgladnjeloj djeci ne odbijaju kruh, a zar Bog neće dati Duha onima koji ga – premda nesavršeni – strastvenom upornošću mole (usp. Lk 11,9-13) – zaključio je Sveti Otac.