Zovem se Danielli, imam osam godina, ne znam kad mi je rođendan. Živim u selu Ubaruku, s bakom, čudna je, stalno mi daje neke bijele bombone bez okusa koje mi doktor šalje, a ja ih ne odbijam da ne povrijedim baku, a možda će se i pretvoriti u slatke bombone.

Mame i tate nemam. Zarazili su se nekom sidom i umrli. Ne razumijem zašto su se htjeli zaraziti ni što to znači, ali ta sida ih je odvela sa sobom i ja sad imam baku i ona mene. Zato joj ne odbijam bombone bez okusa.

Moje je selo lijepo, sve su kuće iste, nije ih teško napraviti: malo zemlje, zamiješa se s vodom i slažu se kockice jedna na drugu. Nije teško. Puno je djece, igramo se, samo, ponekad ja ne mogu trčati, vruće mi je i bole me noge, pa sjednem na prag naše kuće i gledam ih kako se igraju. Često me nasmiju.

Ujutro svi obuku istu plavu robicu i negdje odu, a ja ostanem s bakom, razmišljm o čudnoj riječi «zaraziti se», ljutim se na mamu i tatu što su su htjeli zaraziti pa se sad moram dosađivati na pragu i čekati da se djeca vrate. Tako je bilo.

A onda došle su neke čudne bijele tete. Imale su majice na kojima je pisalo «ZDENAC». Nisam znao što to znači ali mi je zvučalo lijepo, veselo, ne kao ono «zaraziti se». Ništa ih nisam razumio, ali baka jest.

Sutra ću negdje ići s djecom. Tako mi je baka objasnila. I došao sam u vrtić. Kako je dobro! Svi uče slova, pjevaju, lijepo smo obučeni i ne moram ih čekati na pragu dok dođu. Imam kratke hlače. Ja sam mislio da je haljina za dječake, uvijek me baka oblačila u haljinu. Sad znam da imam samo haljinu i ovu plavu robicu. Lijepo mi stoji.

Danas su me bijele tete, s istim majicama na kojima piše «ZDENAC» posjetile i donijele nešto baki. Opet sam bio u haljinici, ali sad sam znao da ne misle da sam djevojčica kao prvi put kad su me posjetile. I gledale su kutijice od mojih bombona. Možda se njima sviđaju.

Smiješne su. Uče me neku pjesmu pjevati i čude se kad ponavljam riječi, kao da je to teško. I diraju me po rukama, škakljaju me, maze, super mi je to. Samo ne razumijem zašto plaču?! Možda im se bombone nisu svidjele? Pa i ja čekam da postanu slatke.

Kažu mojoj baki da će joj donositi mlijeko jer to piju djeca koja su se zarazila sidom.

Gledam svoje tanke ruke i noge, gledam rane i slabe prstiće. Pa što mama i tata nisu rekli kad su otišli da će mi poslati sidu. Nisam se ja htio «zaraziti!

Smiješne su mi ove bijele tete. Ma ne znaju one kako bombone mogu postati slatke i kako «zaraziti se sidom» nije strašno kad ne znaš što to znači! Samo kad sam sam na pragu igram se slovima tih riječi i tražim im značenje.

A kad se igram... samo da mi nije tako vruće, samo da mogu brže trčati, samo da se mogu duže igrati i da mi srce ne lupa tako i da mi koljena ne klecaju i da me ne bole ruke. Samo da nema te SIDE...

Želim da mi opet dođu bijele, smiješne tete.

Jasna Vuletić