Bijaše to još jedan lijep sunčan dan. Sakriveni pod krošnjom drveta zbog jakog sunca , započeli smo novi „školski dan“. U toku „predavanja“, dok su djeca pokušavala riješiti matematičke zadatke, pridružila nam se jedna starica. Kako naša „škola“ nema ni vrata ni prozora , nije mogla pokucati, tako da je samo doviknula “hodi“ (je li slobodno?).

Nakon što su je mali đaci pozdravili sa „shikamo“, malo smo se udaljili kako bi mi rekla zbog čega je došla. Kaže da nema što jesti, a i voda joj pravi problem, jer zbog starosti nije u stanju nositi kante vode sa udaljenih izvora. Još kaže da se upravo zaputila u selo kako bi isprosila od ljudi malo hrane.

Na kraju me je zamolila ako je mogu posjetiti i donijeti nešto za jelo . Djeca su rekla da znaju gdje baka živi, tako da sam je odlučila sutradan posjetiti s njima. Kupili smo najosnovnije namirnice ( riža, grah, luk i krumpir) i zaputili se u selo Santa Marija gdje baka  živi. Zatekli smo je u zaista teškoj bijedi. Živi u maloj kući sa slamnatim krovom. U kući nema ništa osim nekoliko kanti za vodu, spužvu na kojoj spava i malo kuhalo gdje kuha ugali ( palentu). Kada je baka vidjela da smo joj donijeli hranu bila je presretna i nije prestajala zahvaljivati i blagoslivljati. Na kraju posjete još je ostalo da riješimo problem sa vodom.

Predložila sam da moji učenici, Charles i Aizek, svaki drugi dan idu po vodu na izvor. Dječaci su odmah prihvatili „posao“ i počeli su svaki drugi dan biciklima nositi baki vodu. Ona im je bila toliko zahvalna da je htjela s njima podijeliti ono malo hrane što smo joj ostavili. Međutim dječaci su je ljubazno odbili znajući koliko joj to malo hrane znači. Baka se zove Viktorija i pripada trećem franjevačkom redu časnih sestara. Već godinama živi sama i nema nikoga svoga. Dječaci Aizek i Charles, potreseni njenom životnom situacijom, odlučili su joj i dalje  pomagati iako su nebrojeno puta gladni nosili vrećice hrane za baku.

Kada sam ih pitala zašto pomažu, odgovorili su:“ Znamo koliko joj je teško i nema nikoga tko bi joj pomagao i baš zato joj mi želimo pomagati“. Nakon toga sam nekoliko puta , u želji da im iskušam ustrajnost, namjerno zaboravila dati bombone nakon izvršenog  „posla“. Željela sam vidjeti da li su im baš ti bomboni glavni motiv da pomažu starici. Međutim oni su nastavili bez imalo žaljenja i dalje  nose vodu baki, bilo da je rano jutro, vrelo podne ili se smrkavalo.

I tako su mali dječaci, Charles i Aizek, pokazali da u svom siromaštvu mogu biti „bogati„ pomažući onima koji su u lošijoj situaciji od njih.

Biljana