Sirotište Chipole. Mjesto prvog susreta Zdenca i Tanzanije. Priča je započela prije više od tri godine, kada su prvi volonteri Zdenca u Tanzaniji – Nives Muše i Mirjana Iličić - stigli u to mjesto koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Zagrljaj malih ručica, veselje, pjesma dobrodošlice za goste... Nakon tri godine zajedništva i uzajamne pomoći, Chipole i danas ostavlja bez daha.

Stigli smo tako i ovaj put u posjet kumčadi i svima onima koji brinu o njima. Stigavši u kasnim satima, nakon deset sati vožnje, umorni i pospani, doček nas je i više nego razbudio. Ispred vrata posute latice cvijeća, na stolu večera i drage časne sestre koje su nas dočekale. Njihova srdačnost je dobrodošlica pri svakom posjetu, no ovaj put su nas dodatno iznenadili svojom gostoljubivošću i zahvalnošću. Ujutro je slijedilo još jedno iznenađenje. Sve sestre iz samostana u mjestu Chipole dočekale su nas zajedničkom pjesmom na hodniku i svaka od njih nas je pojedinačno zagrlila, zaželjela dobrodošlicu i zahvalila za pomoć koja iz Hrvatske stiže sirotištu.

A kako sirotište izgleda tri godine nakon prvog susreta sa Zdencem? Kao što smo prošle godine pisali, sva djeca idu u školu ili vrtić, u sirotištu su preko dana samo oni najmanji – novorođenčad, kojih je trenutno deset. A susret s njima je ono što nas svaki put zove u Chipole i što ostavlja osjećaj u nutrini koji se ne može objasniti. Biti s njima satima, gledati njihove igre i slušati priče, smijeh koji odjekne kad kažemo nešto glasno na hrvatskome... Pa natjecanje tko će prije sjesti svakome od nas u krilo, povlačenje za ruku i objašnjavanje što je tko danas radio u vrtiću i tko nije bio dobar... Čarolija Chipolea nešto je zaista predivno. Svaki put nas iznova podsjete na ljepotu boravka među onima kojima smo potrebni (i koji su nama potrebni) i daju snagu i poticaj na još veće zalaganje.

Dodatne lijepe vijesti nam dolaze iz Chipolea i ove godine. Zahvaljujući stalnoj pomoći iz Hrvatske, sirotište ima vlastitu malu farmu – više od stotinu kokoši i zečeva, krave i svinje, te polje kukuruza, banana i šećerne trske. Velika novost je novi krov na sirotištu. Ovih dana se mijenja krov postavljen 1954. godine. Nakon više od šezdeset godina i prokišnjavanja za vrijeme kišne sezone, stari trošni krov se napokon zamijenio novim. Zahvaljujući angažiranosti sestre Aquinate, koja je cijeli svoj život posvetila siročadi, napredak se vidi pri svakom posjetu.

Susret s njom izaziva zaista divljenje – tako skromno i ponizno, a tako ozbiljno i smireno priča o  svemu. Koliko puta su joj rekli da je luda što se toliko žrtvuje. Da, ljubav za Kristom zaista je ludost. Ludost koja pomiče granice svega, koja nema prepreka, kojoj je sve moguće, koja nema kraja... Samo ona može biti uzrok ovakvoj žrtvi iz ljubavi za druge.

Dragi dobročinitelji, cvijeće, pjesma, zagrljaji i zahvale iz Chipolea su za sve vas, za sve dobro koje ste VI učinili kroz pomoć ovoj siročadi. Neka vas dragi Gospodin obilato nagradi za vaša dobročinstva.

Još jednom veliko HVALA iz Chipolea!