Odlazak na Kubu oduvijek se činio primamljivim. Tko nije čuo za prekrasne turističke destinacije, rajske pješčane plaže, tradicionalnu kubansku glazbu. Dobar je to razlog za doći na Kubu, svakako. No, Zdenac je ovamo tjeran nekim drugim vjetrom...
Nakon dugog i napornog leta moja suputnica Anđela i ja sletili smo u Havanu. Velika gužva na aerodromu, stajanje u redovima, sporost administracije, iscrpljenost, ništa od toga nije moglo pokvariti naše uzbuđenje. Vani nas je dočekala s. Ljilja, topla i sparna noć i naravno oldtimer. Izgledalo je nemoguće strpati i nas i svu našu prtljagu u stari taxi no vozač je u tome brzo uspio.
Ovo je bila prva lekcija kako su na Kubi i nemoguće stvari moguće. Stiješnjeni između kofera, uz zvuke kubanske salse s radija, polako smo krenuli prema našem odredištu. Tamo nas je čekala Sonja s toplom juhom. Što smo više mogli poželjeti? Napokon smo sve četiri skupa i možemo krenuti u našu kubansku "avanturu", radosni i uvjereni da smo baš tu gdje trebamo biti.
Slijedećih nekoliko dana proveli smo u predjelu koji se zove Marianao. To je predgrađe Havane naseljeno većinom afrokubanskim stanovništvom te slovi kao jedno od najsiromašnijih dijelova grada. Većina građana Havane nikada nije tamo ni kročila. Zdenac je ovdje počeo djelovati prije godinu dana jer naše poslanje je ići rubnima, zaboravljenima, onima koji najviše trebaju nadu i svjetlo.
U Marianau je osnovana grupa domaćih volontera i pokrenut projekt rada sa djecom i starcima. Isto je učinjeno na još četiri lokacije na Kubi: u gradu Matanzi te u Palmiri, Elpidio Gomezu i Ciego Monteru, mjestima smještenim cca 250 km južnije od Havane u pokrajini Cienfuegos.
Tada je posijano sjeme, a sada smo došli vidjeti što i kako volonteri rade, ima li prvih plodova, što treba razvijati i produbljivati, što popraviti. Znamo da ovi mali Zdenci koji su osnovani na Kubi, baš kao i oni u Venezueli i Tanzaniji, trebaju podršku iz Hrvatske kako bi mogli stasati, napredovati i osamostaliti se. Zato smo i ovdje.
Mirjana Iličić
