Red za pregled putovnica potrajao je skoro kao vječnost. Već na samom početku imale smo prvi test strpljivosti. Službenici u svojim starim odorama u još starijim kabinama za pregled putovnica lagano uz popratnu “ćakulu” sa svojim kolegama propuštaju osobe. Dok osoba prilazi kabini za pregledat putovnicu dođe do zamjene službenika što se još dodatno čeka jer kreće opet sve ispočetka.
Dok traje čekanje ne mogu se ne uočiti kratke minice i svepristune mrežaste čarape koje nose službenci, naravno ženska populacija. Kasnije smo uvidjeli da upravo tu vrstu odjevanja, dakle minice i mrežaste čarape s različitim uzorcima nose svi koji rade u državnim službama. Gospođe na carini, a i djevojke u školama nose upravu tu odoru.
Nakon toga slijedi još jedno dugo čekanje na prtljagu, nakon kojeg nam srce počinje jače kucati jer moramo proći pored carine. Uvijek molimo Boga da nas ne pretresaju jer redovito u svaku Misiju nosimo od hrane i odjeće pa do nogomentnih lopti, dresova i slatkiša koje su nam naši prijatelji, robina i suradnici donirali, za našu djecu i stare o kojima skrbimo.
Kada taj dio prođe, a prošao je i ovoga puta u redu, tada odahnemo i krećemo u akciju i tada naša Misija u punom smislu započinje. Uzbuđeni jer smo se “izvukli” i ovoga puta, ispred aerodroma zastanemo, duboko udahnemo pa se malo zakašljemo jer udišemo zrak koji je toliko zagađen i prepun mirisa benzina, smoga i prašine. Da ne spomijemo miris vlage i visoku temperaturu pri kojoj se pri najmanjem pokretu počinješ znojiti.
Kroz cijeli boravak na Kubi uz sebe se moraju imati bar dvije ili tri majice za presvući. Lokalno stanovništvo oko vrata redovito nosi mali ručnik. Bez obzira na to, radosno i hrabro kročimo prema vozilu koje nas čeka. Ovoga puta to je bila je stara Lada u koju smo teškom mukom ugurali našu prtljagu. Prtljažnik se nije mogao zatvoriti pa je cijela vožnja bila popraćena snažnim udaracima rupa na cesti i jakim klapanjem otvorenog prtljažnika.
Sve to popraćeno uz glasnu latino muziku kojoj je u ovom slučaju svrha ublažiti te popratne zvukove. Ista ta glasna latino muzika je nešto što nas neizostavno prati na našoj Misiji kud god krenuli jer bez nje ovaj narod nezna i nemože. Muzika je jedna od čari, po ćemu su ovaj otok i ljudi posebni.
Zvučnici i muzika dopiru odasvud, zvučnici se nalaze posvuda na ulicama dok šetaš, dopiru iz kuća bez obzira na doba dana ili noći, u autobusima. Ljudi dok šetaju imaju u rukama male zvučnike .. dakle apsolutno sve je popraćeno muzikom što odaje jedan privid bezbrižnosti života kojeg ljudi žive...
Vratimo se autima... najvažnije od svega navedenog u vozilu jest naučiti osnovno pravilo koje vrijedi za svako vozilo na Kubi, a to je čvrsto se držati za sjedala. Ovo posebno vrijedi za osobe koje sjede do vrata, jer se ta vrata otvaraju pri vožnji. Može biti kobno ukoliko se čovjek u vožnji misli malo opustiti. Prozor se otvara na način da se od vozača mora tražiti ručka s kojom ih se otvara, a na isti način se i izlazi iz auta jer nema ni ručke za otvaranje..osim naravno ukoliko se vrata sama od sebe otvore baš kad treba.
Cijelokupni vozni park na Kubi je naprosto zadivljujući, izaziva osmjeh i skriva jednu ljepotu prošlog nama nepoznatog vremena. Bez obzira što su to vozila koja se uopće ne bi smjela voziti ( zbog prijeđene kilometraže), naravno zbog sigurnosti, no ona su prepoznatljivi simbol Kube i čine je autentičnom, a ujedno i muzejom u pokretu.
Nakon pola sata vožnje napokon stižemo u našu “bazu” u Havani, mjesto koje se zove Marianau.
Nastavak slijedi...
Anđela Mirčić
