Anđela na misiji Zdenca 3

La cucaracha

Napokon stižemo u našu “bazu” u Havani, mjesto koje se zove Marianau, u kuću naše volonterke kod koje smo smješteni. Krećemo odmah s raspakiravanjem. Sobe imaju prozore, ali ne i zatvore na njima, nego zavjese koje spustaš, kako zbog radoznalih susjeda ali i da ne privučeš roj komaraca. Od svakog uboda strepiš, pitajući se da li je to denga komarac ili ne. Ukoliko se dogodi da jest, nema odmah vidljivih simptoma. Inkubacija traje 15 dana tako da do sljedećeg javljanja možda bude novosti po ovom pitanju, a nadamo se da neće.

Denga je bolest slična malariji, dugotrajna, iscrpljujuća i može biti kobna... no u ovom slučaju štitimo se gorljivom molitvom i sprejem za komarce. To je sve što možemo napraviti jer ne želimo da nam ništa stane na put i spriječi u našoj Misiji. Ovi nas ljudi trebaju, i ta mala živina je definitivno jedina na koju gledamo s prijekorom.

Kuba

Uz komarce redoviti posjetitelj je žohar veličine palca “La cucaracha”, od kojeg prvi put kad ga vidiš instinktivno poželiš petama dati vjetra, no s vremenom navikneš pa se ćak i usudiš boraviti u istom prostoru. Redoviti su prizor i dvije svrsishodne životinje, koje volimo vidjeti u svom okruženju. Mačku koja jede žohare i tarantele koje jedu komarce... i sve to sačinjava naše društvo koje nas prati u našoj Misiji, naravno zajedno s našim volonterima.

Kuba

Nakon raspremanja i upoznavanja s domaćinima, večera je na stolu, ista kao i svaka sljedeća, u naredna 3 mjeseca, riža i grah. Dvije namirnice, jedine dostupne svima u njihovim La Boudega dućanima, tako smo i mi kao i lokalno stanovništvo svaki dan, kako za ručak tako i za večeru jeli upravo to. Fascinira nas, na koje se sve načine te dvije namirnice mogu pripremiti, u oskudici u kojoj žive, zaslužuju ako ne neku vrstu međunarodnog priznanja za domišljatost i kreativnost, onda bar osobnu pohvalu i naklonost... što smo i činili jer smo ubrzo uvidjeli da smo sretni, a oni to već i znaju, što imaju bar to dostupno za jesti.

Kuba

Na počinak smo krenuli vrlo brzo nakon večere i molitve jer od umora kojeg smo osjećali, što od jet- lega, a što od iscrpljenosti krevet nam se činio kao jedina ispravna stvar za učiniti, kako za sebe tako i za ostale oko sebe, razumno i bistro razmišljanje brzo napusti umorno tijelo.

Tek što smo oči zatvorili već je alarm svirao za buđenje.

Nastavak slijedi...

Anđela Mirčić