Nakon šetnje kroz grad, napokon smo našli taxi koji vozi do našeg mjesta. Nije se dalo ne uočiti začuđenost vozača kada smo rekli gdje nas treba voziti s obzirom da u taj dio grada rijetko tko od stranaca zalazi. Bilo im je čudno zašto mi ovako “bijeli” i moderni, želimo ići u taj najopasniji, najsiromašniji dio grada.
Uslijedila su pitanja upravo o tome, jer čudu nije bilo kraja. Taxi u ovom gradu funkcioniraju na isti način kao metro-i u velikim gradovima. Imaju svoju rutu, koju je potrebno poznavati, i traži se taxi koji vozi rutu koja je najbliža tvom odredištu. Nikada na samu adresu jer ukoliko upravo to želiš, cijena je troduplo veća.
U taxi ulazi osim nas samih i ostali ljudi ukoliko ima mjesta, tako da se redovito voziš i s ostalim ljudima koji su na istoj ruti, s kojima se gužvaš i kupaš u svom i njihovom znoju na sjedalima koja su redovito obložena najlonom da bi se što bolje sačuvali dragocjeni muzejski primjeri za dan kada će upravo tamo i biti.Uz vožnju od maksimalnih 70kn/na sat nakon 30 min vožnje stižemo u Marianau. Dočekuju nas naši volonteri s kojima smo obavili evaluaciju dosadašnjih aktivnosti i okvirni plan rada za naredno razdoblje.
Bilo nam je drago vidjeti kako su volonteri ustrajni unatoč početnim nesigurnostima i objektivnim poteškoćama. Redovno su održavali radionice “Odgoja u solidarnosti i za solidarnost”, sa dvadeset djece i s desetak starijih osoba kojima su redovito nosili hranu.
Nakon samo 10 mj otkako smo pokrenuli našu misiju na Kubi, vidljivi su pozitivni rezultati i pomaci u njihovu ponašanju i učenju.
Nakon prvog održanog sastanka otišli smo u posjetu starijim osobama o kojima skrbimo. Odnijeli smo im hrane i higijenskih potrepština koje smo donijeli sa sobom te ih srdačno pozdravili. Posjeti su uvijek posebno teški i na njih se nikada čovjek ne može u potpunosti naviknuti. Kad pomisliš da ne mogu bit gori uvjeti u kojima ljudi žive, već sljedeća posjeta tu naivnu nadu “ne može gore” pobije. Svi na ovom svijetu imamo svoje dostojanstvo i pravo na osnovne uvjete za život, ovdje nije tako.
Pri ulasku u kuću, ako je možemo tako nazvati, više nalikuje baraci. Sada barem ima krov kojeg su mu sagradili naši volonteri jer do tada je živio pod otvorenim nebom. Prvo što nas zapljusne jest miris ustajalosti i vlage. Naš štićenik, 80 – to godišnji Jose koji se nalazi u našem programu pomoći starima i nemoćnima. Oči su mu zaiskrile kada nas je vidio na svojom pragu. Teškom mukom je ustao i prišao nas pozdraviti. Zbog artritisa od kojeg ni ruke, a ni noge ne može normalno micati, te zbog toga ne može više ni odjeću mijenjati, a nažalost ni nuždu obavljati.
Prvotni prizori su neopisivo tužni, no naša misija i poslanje je upravo takvima doći i bas takvima donijeti tračak nade, svjetla i Božje ljubavi.
Napisala: Anđela Mirčić
