Od 2007. godine Zdenac putem kumstva pomaže djecu iz nekoliko misija u Ekvadoru. U 2015. godini, 268 djece iz tri misije u Ekvadoru (Latacunga, Palo Quemado, Las Pampas), pomažu kumovi putem projekta „Zdenac znanja“.
Misija Palo Quemado (znači izgorjelo drvo) smještena je u suptropskom dijelu Anda. Brdovito područje sa stalnim odronima i velikim opasnostima po ljude. Glavno oruđe u radu je veliki mač "mačeta" kojom krče šumu, obrađuju šećernu trsku, sade juku (gomolj umjesto krumpira), brane se od zmija i drugih divljih životinja. Često tom istom mačetom međusobno se ranjavaju i ubijaju.
Surovost i nepristupačnost područja uvjetuje i karakter stanovnika. Zato ima dosta nasilja u obitelji, među susjedima. Mnogi mladi i roditelji su otišli trbuhom za kruhom u Italiju i Španjolsku, ostavljajući svoju djecu nekome od rodbine. Na djeci ostaju teške traume što se odrazi na lošem učenju i ponašanju, preranim brakovima ili vanbračnoj djeci.
Obitelji su višečlane, u prosjeku imaju 5 do 10 članova. Djeca dosta rano kreću u školu (sa navršenih 5 godina) a osnovna škola traje 10 razreda, nakon toga upisuju srednju školu. Videći situaciju, Službenice Milosrđa, misionarke, otvorile su osnovnu i srednju školu sa zanimanjem električara, agronoma, podigle na veći nivo postojeću osnovnu školu za krojenje. Time su djeci i mladima omogućile ostanak u obitelji i napredak u svladavanju nekog od zanata. Još više od toga u školi se provodi odgoj u vrijednostima kao što su točnost, odgovornost, solidarnost, čistoća srca, osobna higijena, socijalizacija, vjera koja uključuje i vodi promijeni nezdravih shvaćanja i ponašanja u odnosu prema Bogu, samome sebi, bližnjemu i prirodi. Naš program kumstava velika je potpora ovoj školi i djeci koja je pohađaju. Jer većina od njih ne bi podnijela ni ovaj trošak školskog pribora, odjeće, obuće, dnevnog obroka i za neke prijevoza iz udaljenih sela.
Jedan dio kumčadi Zdenca dolazi iz župe San Francisco de las Pampas, u provinciji Cotopaxi. To je župa s jako malo stanovnika. Od Latacunge, glavnog grada provincije udaljena je 3 i pol sata vožnje. Prevladavaju mestici - potomci indijanaca i španjolaca koji su se miješali. Priča se španjolski jezik.
Stanovnici žive u planinskom području, u podnožju Anda na 1600 m nadmorske visine. Ovaj predio je neprohodan, nedostupan, pun provalija, rijeka, šuma i bujne vegetacije. Topla je i vlažna klima, i ima puno oborina. Raznolik biljni i životinjski svijet nažalost polako nestaje zbog velike sječe šuma.
Cesta je napravljena 1975 g. zajedničkim radnim akcijama (tzv. minge), ali i dalje nedostatak putova i cesta i život u planinama čini ovaj kraj odsječenim od ostatka Ekvadora. 1978 g. dolaze sestre franjevke - misionarke, a zatim dolazi i prvi župnik. Osim kamioneta i motora koje koriste u prijevozu, još uvijek se služe konjima i magarcima.
Ljudi se uglavnom bave uzgojem šećerne trske i od toga većina živi. To je toliko važno za njih da su u ovaj posao uključeni svi članovi obitelji. Djeca koja idu u školu često gube školsku godinu zbog toga. A nažalost ima puno slučajeva djece koja su stavljajući trske u mlin izgubila šaku ili cijelu ruku. Ipak posao često nije dovoljan da bi se njihove životne potrebe zadovoljile. Bogatiji imaju svoje farme stoke te zarađuju prodajući mlijeko i sir. Ono što većina stanovnika u Pampasu proizvodi za osobne potrebe su banane i razne vrste krumpira. Da bi prodali svoje proizvode moraju odlaziti na mjesta udaljena pola dana vožnje autom.
s. Melania Perez
