Prvi susret sa surovom stvarnošću djece Afrike, dogodio se u tanzanijskom sirotištu Chipole prije 7 godina. Nezaboravne sudbine djece siročadi, dvije godine poslije opet me vode u Chipole. Od toga je prošlo već pet godina i evo me opet. Osam sati vožnje cestom punom rupa i još sat i pol narančastom, grbavom, prašnjavom cestom, zaogrnutom oblacima prašine...I djeca velikih očiju i široka osmijeha, polugoli, bosi, prljavi i uvijek mogu jesti...
Zdenac, već sedam godina pomaže djeci Chipolea u prehrani i školovanju. Naša misija je proslijediti novac za hranu djeci i pregled rezultata djece koja idu u školu, a uključena su u naš projekt „Odgoj u solidarnosti“.
Nakon pet godina, evo me opet u Chipole.
Nestrpljivo se prisjećam imena djece, a želja da ih zagrlim je velika… Stigli smo. Sirotište; isto, otužno, u još lošijem stanju, a djece nigdje. Zaustavili smo se i izišli iz auta. Otvaraju se i vrata sirotišta, a njih dvadesetak baca nam se u naručje.
Neka nova djeca, ne znam im imena, ali prisutna je ista želja za dodirom, zagrljajem i toplom riječju iako se ne razumijemo. Duša mi cvijeta, širi se i puni radošću. Ta mala stvorenja, tako oskudno odijevena i većina njih bosa, a izazivaju toliku radost.
I sestre su tu. Pozdravili smo ih i upitali za djecu koju smo poznavali.
Ražalostila sam se. Olgica, Juma, brat mu...otišli su. Kad su stasali, otac je došao po njih i odveo ih kući. Već su veliki, mogu nešto raditi i pridonijeti za obitelj.
Tuga je kratko trajala. Djeca s kolačom u ruci pjevaju i žele nam dobrodošlicu. Kao da se poznajemo godinama.
Zamolili smo sestre da nam dozvole da ih okupamo i obučemo im majice koje smo donijeli. Željeli smo biti ovo malo vremena u sirotištu korisni…Zakasnili smo, već su ih okupali, što i nije bilo baš vidljivo po njihovoj odjeći, a nekima i po licu. Ali to su djeca i sekunda im treba da se isprljaju, samo sjednu u zemlju. Obukli smo im majice na kojima je bio Zdenac. Odmah su uočili zdenac na svojim i našim majicama.
Dodir im je bio istraživački, čudili su se našoj boji kože, dodirivali naše ruke, lice, kosu... Željni su dodira, pažnje, zagrljaja. Otvoreno su pokazivali veliku glad za ljubavlju. Ljubavlju koja im je oduzeta. Oduzeta zbog čega ili koga?
Sestri Aqvinati proslijedili smo novac za hranu, koji su kroz godinu dana u Zdenac donirali naši suradnici. Zahvaljujemo im svima zbog njihove osjetljivosti za drugoga, za svu radost i sreću koju smo mi doživjeli i radost koju su svojom nesebičnošću pripravili djeci.
Posjetili smo i našu kumčad. Djecu iz sirotišta koja idu u školu i kojima, zahvaljujući kumovima, Zdenac plaća školovanje. Koja radost! Na popisu poznata imena: Baraka, Medald, Deogracia, Issak... Baraka je imao samo šest mjeseci, Medald i Deograsia samo dvije godine... Evo ih, odrasli, uozbiljili se, ali na njihovim licima nema radosti ni razigranosti. Veliki ljudi svjesni svoje situacije, a najstariji ide samo treći razred… Ne prepoznaju me. Samo smo dobri ljudi iz Hrvatske koji im pomažu u školovanju. Prelistali smo njihove bilježnice i knjige. Trude se postati marljivi i odgovorni ljudi.
Ali Baraka je drugačiji, ne shvaća važnost škole. Na njegove bilježnice možete naići od sirotišta do škole.
S kamenom na srcu napuštam sirotište, ali djeca mi ne izlaze iz glave. Rosy, dvije godine, majka joj je umrla. Otac je doveo u sirotište i ostavio. Bila je toliko sitna – malena i neuhranjena i nitko nije mislio da će preživjeti.
Blizanci-dečko i curica, nemaju još godinu dana. Ne odvajaju se jedno od drugog. Majka im se razboljela, a otac ih doveo i ostavio u sirotištu.
Djevojčica koja je ostavljena sa pet dana. Svećenik ju je našao i doveo u sirotište. Sada je stara mjesec dana.
Trojke, majka im je umrla pri porodu i opet - sirotište.
Kako tužne priče. Je li volja Božja da ta djeca odrastaju bez obitelji? Jesu li ona sredstva u Božjim rukama da nas potaknu na milosrđe. Da budemo milosrdni ne samo prema njima, nego i jedni prema drugima. Dragi moji, činimo duhovna i tjelesna djela milosrđa. Grlimo ih svakodnevno našim duhovnim rukama i otvorimo oči za potrebe bližnjih.
„ Svoje ruke Kristu dajmo, On će s njima brisat suze, taknut lica umorna... Nemaj straha, nije teško...¨
N. M.
