Na početku svake misije Zdenca potrebno je napraviti evaluaciju onoga što se radilo kroz proteklu godinu. To uključuje posjete školama u kojima se provodi program kumstava. U nizu obilazaka došao je red na škole koje pohađaju djeca iz plemena Masai.
Uputili smo se u 30-ak kilometara od naše misije udaljenu Manawalu. S nama je krenuo i Kizito,sjemeništarac iz naše župe Ujewa, kako bi nam pomogao u sporazumjevanju s njima. Što smo se više udaljavali od misije, kraj je postajao sve suši i siromašniji, toliko da u tom dijelu ne uspijevaju ni ionako rijetke vrste biljaka. Ljudi uzgajaju samo kukuruz i bave se stočarstvom. Kako se približavamo odredištu ispred nas se pojavljuju male kućice prekrivene slamom i sazidane od zemljanih blokova, a okružene bodljikavim drvećem. Čovjek se zapita jesu li to najskromniji domovi na svijetu i najizdržljivije drveće koje je razvilo i bodlje samo da preživi svu sušu afričkog tla.
Prašnjavi put nas je konačno doveo do škole čiji je jedan dio izgledao kao ruševina.
Kao i svaki put prvo smo potražili ravnatelja i kratko se predstavili. Objasnili smo mu da dolazimo kao Zdenac – Kisima i da želimo vidjeti djecu uključenu u naš program, a to su ona najsiromašnija. Zamolili smo ga da ih sve pozove u odvojenu prostoriju, da ponesu svoje bilježnice, kako bismo se pobliže susreli s njima. Okupili smo se u slobodnoj učionici, predstavili se i počeli s pregledavanjem bilježnica.
Prozvali smo svakog pojedinačno i pozdravili ga. Pohvalili bi svaki njihov trud, marljivost, dobre ocjene i urednost, te ukazali na ono što nije dobro kako bi to mogli popraviti. Naglasili smo koliko je važno da budu uredni i odlični učenici kako bi ih Zdenac i dalje pomagao. Isto tako je bitno da i oni pomažu drugim učenicima jer se tako milosrđe širi dalje. Koliko sreće i ponosa na njihovim licima zbog pružene ruke, zagrljaja i napisane pohvale u bilježnici. A koliko tek na našim.
Prije nekoliko dana jednako smo posjetili i djecu u školi Ujewa, na misiji. Da im je taj osobni susret sa svakim pojedinačno važan i značajan potvrdilo nam je nekoliko djece koja su poslije došla pred naša vrata da i njima pregledamo bilježnice iako nisu u programu Zdenca. Teško je reći da nisu; nisu službeno, ali dio Isusovog Zdenca sigurno jesu.
Među okupljenom djecom u Manawali bio je i dječak Jakov koji je ušao u program prošle godine nakon što smo ga pronašli bolesnog i tada je jedva stajao na nogama. Otac je već bio odustao od njegovog liječenja, ali zahvaljujući Zdencu otišao je u bolnicu i oporavio se. Ove godine dočekao nas je zdrav čvrsto stojeći na nogama. Obišli smo i ostalu djecu koja nisu u programu i podijelili im slatkiše. Primijetili smo da u mlađim razredima ima puno više djece, a u starijim sve manje i manje jer napuštaju školu i ostaju kod kuće čuvati stado. U posljednjoj učionici (ako se tako uopće može nazvati jer je jedan zid potpuno srušen) su djeca iz vrtića.
Na jednom od preostala tri zida koji ih dijeli od učionice 3. razreda nalazi se velika rupa kroz koju se može proći. Zapitali smo se prelazi li se kod njih tako iz vrtića u 3. razred.
Nakon druženja s djecom pridružili su nam se i starci iz plemena Masai, njih 13. To su oni najpotrebniji pomoći, koji žive sami, bolesni su i ne mogu raditi. Oni su pješačili i po nekoliko kilometara da bi preuzeli pomoć koju im Zdenac pruža. Uključeni su u program na način da im Zdenac pokriva polovinu životnih troškova, a ostalo njihova zajednica jer je cilj da svi milosrdno sudjeluju u pomaganju. Na povratku smo povezli slijepog starca do prvog većeg mjesta da uzme lijekove za sebe. Masai su zaista pravi primjer najpotrebnijih naše pomoći i milosrdne ljubavi Kristove.
Kristina Prce
