Prije mog dolaska u Tanzaniju, kao i svi drugi koji idu po prvi put u nepoznato, bavio sam se istraživanjem o njenom stanovništvu, klimi, načinu i uvjetima života. Kao izvor informacija koristio sam uglavnom iskustva osobe koja je već posjetila tu zemlju. Rečeno mi je da ću naići na srdačan i topao prijem od strane tamošnjeg stanovništva koje živi u daleko oskudnijim uvjetima nego što sam ikada doživio. I doista, svaki provedeni dan izgleda kao već viđena epizoda dokumentarca o surovim uvjetima života u Africi, koje sam uobičavao gledati još kao dijete.
Loša cestovna infrastruktura, trošne kuće bez struje i vode, drveće prekriveno debelim slojem prašine željno iščekujući kišni period da i ono napokon dobije svoje novo zeleno ruho. U ovakvim uvjetima bez vode živi se jako teško. Pitka voda je rijetkost i nju se ne može dobiti jednostavnim odvrtanjem slavine. Po nju se mora krenuti na put koji je nerijetko udaljen stotinama metara, a ponekada i kilometrima. U misiji Ujewa nalazi se zdenac pitke vode koja se crpi sa 70 metara dubine. Ona je za stanovništvo koje živi u blizini jedini izvor pitke vode. Tako da od ranih jutarnjih sati uglavnom djeca kreću po osvježenje za sebe i za svoje ukućane sa svojim posudama ili sa više njih. Tako to čini i ovaj maleni dječak sa slike po imenu Izaija boreći se sa težinom tereta na svojim kolicima.
Voda koja protječe kanalima i rijekama u Africi je zagađena i ne može se koristiti za piće. Ona se uglavnom koristi za pranje ili zalijevanje. Kroz naselja koja okružuju misiju protječe kanal takve vode koji je već danima suh, jer je sva voda preusmjerena na alternativne kanale zbog popravka. Stoga se po vodu za pranje treba uputiti u 4 kilometra udaljeni Barali.
Poljski putovi do Baralija su prepuni ljudi koji žure ka istom cilju, a to je toliko neophodna voda. Žuriti se mora jer dan izmiče, a vode je uvijek malo, te je potrebno iskoristiti dan za više odlazaka po vodu.
Voda doista život znači. Gledano očima onih koji je imaju u izobilju možda se i ne čini pretjerano važnom. Dokaz tomu je njeno neadekvatno korištenje i gospodarenje. Ne marimo previše za ono čega nam ne nedostaje.
Zapitajmo se kada sljedeći put otvorimo slavinu koliko mi je u tom trenutku doista potrebno te tekućine. Puštam li više od onoga što trebam i ako jesam, može li možda taj višak dijelom olakšati malom Izajiji teret na njegovim kolicima, ili može li mu uskratiti jedan odlazak po vodu kako bi i njemu taj dan ostalo više vremena za igru.
J.B.