Predstavljam vam Aiki, četrnaestogodišnjakinju koja želi ići u školu kako bi znala čitati i pisati.

Naime, Aika je kao jako mala djevojčica izgubila svoje roditelje. Sudbina takvoj djeci u Tanzaniji odredi dva pravca. Jedan je sirotište, a drugi skrbništvo njihovih najbližih. Za dijete je skrbništvo bolja opcija jer ostaje u obitelji i time lakše prolazi kroz traumatično i stresno razdoblje svog odrastanja. Vidjet ćemo je li to bio slučaj i sa Aikom. Skrbništvo nad Aikom je preuzela njena tetka (sestra njene majke) i primila je u svoju obitelj. Tetka živi sa mužem i njihovih 5-ero djece. Žive u jednom malom naselju u blizini misije Ujewa. Sva djeca iz ove obitelji osim Aike idu u školu. Po želji njenih skrbnika Aika je morala ostati u kući i odgovorno izvršavati ulogu domaćice. Uloga domaćice u Africi nije isto što i uloga domaćice u razvijenim zemljama. U ovoj kući u kojoj nema niti struje, niti vode to znači da se moraš pobrinuti da vode nikada ne nedostaje, da su drva za kuhanje uvijek tu, da odjeća mora biti oprana, da kuća mora biti očišćena... U kući na kojoj nema prozora održavati čistoću znači cjelodnevna borba sa prašinom i pijeskom koji nošen vjetrom (koji ovih dana neprestano puše) ispunjava svaku prostoriju i svaki kutak njihove kuće.

Danas kada se borimo da svatko i sve ima svoja prava nekako zaboravimo, ili nam nije važno, zaštiti „prava naše budućnosti“, jer djeca su naša budućnost. Oni su ti koji će u skoroj budućnosti osiguravati naša prava. Deklaracija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, koju ovih dana diskutiramo sa djecom iz programa Zdenca u Tanzaniji, kaže da svako dijete ima pravo na školovanje i igru, pravo prvenstva zaštite i pomoći, zaštitu od zlostavljanja, zanemarivanja i iskorištavanja, zaštitu od diskriminacije... Moglo bi se u nedogled nabrajati sva prava koja djevojčica iz naše priče ne uživa samo iz razloga što se, kako mi volimo kazati, sudbina poigrala sa njenim životom. U ovom trenutku ta ista sudbina je u našim rukama. Mi smo ti koji se poigravamo sa životima (sudbinom) djece i onih najslabijih i najpotrebnijih. Zbog naše neosjetljivosti ili manjka svijesti mnoge oko nas nosi vjetar sudbine u prostorije prepune prašine, manjka ljubavi i gubitka ljudskog dostojanstva.

Zahvaljujući volonterima Zdenca u Tanzaniji, Aika započinje novi život u školskim klupama po ubraznom programu koji se provodi u školama za djecu sa ovakvom „sudbinom“. Vjerujemo kako će Aika biti glas svih onih koji nisu ili neće upoznati Zdenac ili druge humanitarne organizacije koje se bave ovom problematikom.

J.B.