Dok se vrijeme odlaska s Venezuele bliži u isto vrijeme se miješaju osjećaj zadovoljstva na obujam posla kojeg smo obavile, s druge pak strane toliko je novih ideja, toliko novih stvari koje bi se mogle i trebale uvesti u naše grupe. Znajući da nikada nikome vrijeme nije išlo u prilog, pa tako ni nama, imajući to na umu, naš rad je nastavio u istom ritmu. Jednako kao vrućine koje nemilosrdno ne popuštaju iz dana u dan, tako sestra Ljilja i ja, iz dana u dan s još više snage nastavljamo utrku s vremenom kojeg je još malo preostalo.
U prethodno spomenutom članku, dogovor kojeg smo ostvarile s čelnim ljudima u tvrtci Pedeval, o opskrbi voća i povrća, časna sestra i ja smo otišle u nabavu povrća na selo udaljeno sat vremena vožnje.
U društvu gospodina iz tvrtke Pedeval koji nam je omogućio ovu privilegiju direktne nabave od proizvođača, s nestrpljenjem smo dočekale dolazak na selo da vidimo što ćemo sve moći priuštiti na stol našoj djeci u centrima.Bilo je pravo zadovoljstvo vidjeti, kupiti, spremiti u auto „prvu nabavu“ povrća koje rijetko tko danas u Venezueli konzumira jer je veoma skupo, a tako bitne namirnice naprosto nismo mogle zaobići u ishrani djece, koja su kako je već spomenuto, sva redom neishranjena, te zbog toga njihova tijela se ne razvijaju sukladno godinama koje imaju.
Imamo djecu koja imaju po 10,11 godina, a po uzrastu kao da imaju 6 ili 7 godina. To su strašne činjenice koje trenutno obilježavaju ovu zemlju i opisuju stanje ove zemlje, a podatak da trenutno u Venezueli umire više djece nego u Siriji, doista ukazuje na ozbiljnost i alarmantnost koja upućuje na humanitarnu katastrofu koja se dogada u Venezueli. Nakon nekoliko provedenih sati na suncu hodajući kroz polja s gospodinom koji uzgaja povrće, koji je tako velikodušno „nadodao“ kilograma na vagu znajući u koje svrhe ide i želeći sam osobno doprinijeti na način koji može, a svatko može doprinijeti samo treba željeti, i s malo poticaja“ odozgor“ sve se ostvari i dogodi. Zašto kažem odozgor, jer nam je gospodin posvjedočio kasnije, nakon sat vremena provedenim s njim pričajući i dogovarajući opskrbu da je isto to jutro „žalio se Bogu i molio ga da mu pomogne“. Ima dug od 5000 bolivara za koje je krajnje vrijeme da plati, te našim dolaskom, kupnjom povrća od njega upravo u tom iznosu, nije mogao prešutjeti tu Božjju providnost, uspio je vratiti dug. Nije mogao on, a ni mi sakriti sreću zbog načina na koji se sve odvija, tu sigurnost kako Božja ruka prati i upravlja svaki naš korak, i ne samo naš, nego sluša i odaziva se svakom vapaju upućenom Njemu pa tako i ovog čovjeka, koji jednako kao i svi u Venezueli, prolaze kroz svoj najgori period.
S punim autom povrća, posebno“ neodoljivim mirisom“ kapule koja se uvukla u naše pore tokom vožnje, jedva smo dočekale donijeti kupljenu hranu u naše centre, znajući da od sada jelovnik za našu djecu će biti mnogo šarolikiji i ono najbitnije, mnogo hranjiviji. Da taj radosni trenutak bude još svečaniji, lokalni župnik Irenej donio je baš kao i svakog tjedna, pun lonac hrane. Sreći nije bilo kraja, i baš kao što običava naš Zdenac, svi smo zajedno okupljeni radosno zahvalili Bogu što blagoslivlja svaki naš dan, svaku osobu koja pomaže i pristupa Zdencu, prepoznajući u njemu mjesto i ljude koji istinski žele i nastoje širiti Božju Radosnu vijest, nadu i Svjetlo kroz konkretna i vidljiva djela milosrđa.
Dok se vrijeme odlaska s Venezuele bliži u isto vrijeme se miješaju osjećaj zadovoljstva na obujam posla kojeg smo obavile, s druge pak strane toliko je novih ideja, toliko novih stvari koje bi se mogle i trebale uvesti u naše grupe. Znajući da nikada nikome vrijeme nije išlo u prilog, pa tako ni nama, imajući to na umu, naš rad je nastavio u istom ritmu. Jednako kao vrućine koje nemilosrdno ne popuštaju iz dana u dan, tako sestra Ljilja i ja, iz dana u dan s još više snage nastavljamo utrku s vremenom kojeg je još malo preostalo.Već sljedećeg dana, i naredne dane u tjednu uslijedilo je mnogo važnih sastanaka i gostovanja, jedan od njih je bio gostovanje na radiju, gdje su časna sestra Ljilja, naša vanjska suradnica za odnose s javnošću i prikupljanje sredstava Vielka Mejias, naš supervisor Dario Trujillo, glavna koordinatorica svih pet centara Marlid Franco, predstavili rad Zdenca široj javnosti.
Odmah nakon gostovanja, održan je sastanak i s najpoznatijim kuharom na Margariti i u Venezueli, gospodinom Sumito Esteves.
Koliko je bio uspješan sastanak dovoljno govori podatak da je odsada gosp. Sumito Esteves ambasador našeg Zdenca u Venezueli. Već dan nakon svog pristanka da bude naš ambasador, posjetio nas je u centru Pampatar gdje je osim što je pripremio hranu i kolače za djecu, posvjedočio svoju životnu priču o svom putu prema jednom od najuspješnijih i najpoznatijih kuhara.
Na kraju tjedna održali smo susret svih pet centara u Pedro Luis, gdje smo zajedno s djecom i volonterima proveli razne aktivnosti, od igranja nogometa, ručnih radova, predstave, raznih natjecanja, sve u svrhu što boljeg povezivanja, kako medu djecom tako i volonterima iz različitih centara istog Zdenca Aljibe u Venezueli.
Još jedan tjedan je iza nas, i još samo jedan ispred nas, iz tog razloga molimo Boga da naš trud i rad bude i dalje uspješan i plodonosan te kako bi Zdenac Aljibe u Venezueli svojim postojanjem i vjerom bio živo svjedočanstvo drugima kako Bog nije zaboravio na ovaj narod, te kako je sve moguće onima koji s potpunim pouzdanjem dopuštaju Bogu da upravlja i brine za svoju voljenu dječicu kroz volontere i suradnike Pokreta Misionara Milosrđa.
Anđela