Moja misija na Kubi počinje slijetanjem na zračnu luku Havana. U zračnoj luci sam se našla sa sestrom Ljiljom jer je ona putovala iz Zagreba, a ja iz Munchena. Od Havane smo se vozili 250 km dalje do Cienfuega.

Već je vidljivo, da smo u nekom drugom svijetu, drugoj realnosti, kao da je vrijeme stalo. Automobili, ulice, polja, kafići, restorani, dućani, stil života i ljudi sve je kao prije 60 godina.

Dan počinjemo sa molitvom i svetom Misom.

Na putu do crkve svaki dan promatramo istu sliku, ljudi koji čekaju u redovima. Po cijeli dan su redovi ispred državnih dućana. U njima ljudi mogu nabaviti kruh, jaja i mlijeko. Za tom vrstom namirnica vlada velika potražnja.

Svakodnevnica se svodi na borbu za opstanak i potragu za hranom. Uz sve to ljudi nemaju vremena, a ni snage razmišljati o bilo čemu drugomu.

I mi smo se dali u potragu za namirnicama, kako bi spakirali pakete za naše bolesne i stare iz programa. Cijeli dan od jutra do večeri, bio je posvećen nabavki ulja, juhe, umaka od rajčice, mesa, sapuna, papuča i donjeg veša.

Kada u grad stigne dostava ulja ili mesa, vijest se širi brzinom munje, svi napuštaju radna mjesta kako bi kupili kilogram mesa ili litru ulja.

Ostale namirnice u staklenim izlozima se smatraju kao nešto jako vrijedno jer ih većina Kubanaca ne može priuštiti s mjesečnom plaćom od 20 dolara. Liječnici zarađuju 40 dolara.

Sljedeći dan smo krenuli u obilazak potrebitih. Stići do cilja nije lako. Prvo se vozimo s taksijem (oldtimer-om) u koji se nagura po 7 osoba do Palmire, a nakon toga dalje idemo pješice, konjskim zapregama.

No sve mi je to velika radost jer imam priliku činiti male stvari s puno ljubavi za Isusa.

Gore od nestašice hrane je nedostupnost, nepoželjnost vjere, iako je vjerska sloboda zajamčena Ustavom. U praksi nije tako. Ne čuju se crkvena zvona, nema krunica u automobilima, nema vjeronauka po školama. Tko živi i svjedoči vjeru mora računati na razne ucjene i pritiske sa strane režima.

Na sve strane se mogu vidjeti plakati / reklame kojima se veliča revolucija, nacionalni junaci i ponos Kubanaca.

Nigdje nema reklamnih plakata za različite proizvode, banke ili telekomunikacijske usluge kao kod nas u Hrvatskoj ili Europi.

Nestašica hrane se vidi na svakom koraku. Restorani vraćaju goste jer nemaju što pripremiti, a ako imaju onda se čeka iza zaključanih vrata dok se oslobodi mjesto.

Sve mi je to radost jer imam priliku činiti male stvari s puno ljubavi za tebe Isuse.

Ana Zajec, volonterka Zdenca