Stigli smo u Inhambane, nakon 5 sati ugodne vožnje uz dva stajanja i posjetu slijepoj katehistici. Prošli smo oko 250 km i došli u biskupovu kuću, lijepo smo primljeni i dobro smješteni. Kuća je uz samo more koje se za vrijeme oseke glavnom dijelu dana povuče, a imamo i Internet.
Molili smo časoslov u 7 sati sa biskupom i p. Kleofilom. Poslije doručka, autom smo krenuli razgledati grad. Otišli smo do lokalne tržnice razgledavati suvenire no ništa nam se nije posebno svidjelo. Prodavači su se jako trudili jer su vidjeli da smo stranci, a kad su vidjeli da nećemo ništa kupiti, postali su nervozni. Jedna prodavačica je ležala uz svoje ručno izrađene proizvode čekajući kupce.
Vratili smo se na ručak te poslije kratkog odmora otišli posjetiti mjesto pogibije 23 katehista gdje nam je biskup detaljno ispričao događaje 22. ožujka 1992. kad su katehisti ubijeni od strane gerile.
Posjetili smo pastoralni centar i kuće u kojima svake godine dolaze novi katehisti na period jedne godine, od januara do kraja studenog – formacija za laike katehiste i njihove obitelji.
Ubijene katehiste, već drugi tjedan od kako su došli, odvodili su jednog po jednog i ubijali. Neki su uspjeli pobjeći; odvodili su i djecu. U trenutku kad su ih ubijali jedan je uspio pobjeći, a nisu pucali u njega jer je u blizini bila vojska. Jedna od pretpostavki zašto vojska nije ništa učinila je da toga dana nije bilo komandanta vojske. Jednu su djevojku izboli i poslali svećeniku da javi da su svi mrtvi što nije uspjela zbog smrtonosnih rana. Oni koji su uspjeli pobjeći, nisu se vraćali zbog straha.
Svećenik je pronašao ubijene na mjestu pogubljenja. Jedna majka je imala dijete i prisilili su je da ga odbaci jer je plakalo i moglo otkriti njihovu lokaciju. U tom ratu je bilo uobičajeno da se majki da na izbor da ubije dijete ili da ga ostavi. Ovo ostavljeno bi umrlo jer ga predugo nije nitko pronašao na vrijeme. Djecu su ubijali i palicama.
Vođa grupe katehista je predvidjela da se neće vratiti, predosjećala je da će u centru umrijeti, njeno ime je na početku liste imena na križu groblja ubijenih katehista. U procesu je postupak beatifikacije katehista.
Navečer smo išli na misu u katedralu u Inhambaneu te poslije u kineski dućan. Primili smo avionske karte, trebalo je zamijeniti let jer nije bio usklađen sa našim sljedećim letom iz Maputa.
Novi dan
U 6.15 sati molili smo u kapelici, krunica Duhu Svetom, časoslov i osobna molitva u šutnji. Doručak u 7.30 i pakiramo stvari za put u iz Inhambanea. Došli su svećenik Jeremija iz župe Massinga i sestra Suzana. S njima smo otišli na aerodrom gdje smo saznali da ne možemo zamijeniti sljedeći let. S njima smo se uputili u distrikt Massinga asfaltnom cestom oko 2 h. Usput smo stali na piće iz prirodnog kokosa. Prošli smo kroz grad Maxixi – najbrži rastući grad u regiji.
Smješteni smo u lijepoj župnoj kući u Massingi pored crkve.
Oko 14.30 smo išli sa ocem Jeremijom u starački dom gdje smo posjetili stare i nemoćne.
Otišli smo u centar sestara konsolata za djevojke iz vrlo siromašnih obitelji koje dolaze u grad radi škole i fakulteta, ali nemaju sredstava za školovanje. Centar je otvoren 2010 g i trenutno se tamo nalazi 7 djevojaka i paziteljica. Djevojke same kuhaju, peru veš, doprinose radom. Dom može primiti 20 djevojaka. Za školske praznike većina ide kući. U centru imaju svu potrebnu infrastrukturu. Ujutro i popodne je zajednička molitva sa djevojkama, svaki dan idu na misu, organizirana su predavanja dva puta tjedno u formaciji „kako rasti kao žena“. Subotom imaju vjeronauk.
Treće mjesto naše jednodnevne posjete bio je Mangonha, misijski centar osnovan 1946. g. od braće konsolata. U sklopu se nalazi crkva, bolnica, vrtić, osnovna škola i kuća sestara franjevki Marceline i druge. Sestre pomažu u vrtiću i radu s djecom. Bolnicu i osnovnu školu je država nacionalizirala i oduzela konsolatima 1976. g. Vrtić je obnovila župa prije godinu dana, a prethodno je bio državni. U blizini su kuće katehista koji tu žive s obiteljima.
Završetkom posjeta vratili smo se u župu, otišli na misu gdje smo sreli djevojke od sestre konsolate, primijetili smo da odlično pjevaju. Grmjelo je i sijevalo, počela je kiša, otišli smo na večeru.
Nastavak slijedi…
Iz Putopisa Afrika, prosinac 2018.
s.Ljilja Lončar, predsjednica Zdenca; Mirjana Iličić i Dražen Bosak, volonteri Zdenca na misijama Zdenca u Africi
