… prije je bio poznati pjevač, sada živi sam u jako trošnoj, prljavoj kućici i teškoj neimaštini.

Svaki dan započinjemo okrjepom duše. Molimo časoslov, krunicu i idemo na sv. Misu. U crkvi zapažam neke stvari koje bi kod nas bile smiješne. Na nedjeljnoj sv. Misi mi jedna gospođa prodaje kavu iz termosice, ljudi pri pružanju mira Kristova mašu jedni drugima kroz cijelu crkvu. Ljudi bicikle parkiraju u crkvi kako bi se zaštitili od krađe.  U strahu su za svoje stvari. Čuvaju ih jer su stečene uz mnogo muke. Nitko na kući nema staklene prozore, svi imaju željezne rešetke. Kuća u kojoj spavamo se preko dana zaključava dva puta, a preko noći bravu treba čak četiri puta okrenuti.

Nakon sv. Mise idemo na doručak. Odustali smo od potrage za kruhom. Ponekada nam susjeda nabavi kruh koji je već jako suh i star. Sretne smo da imamo i to. Krećemo u Palmiru udaljenu oko 15 km od Cienfuegosa, gdje ćemo danas sa našim volonterkama obići desetak kućanstava te im odnijeti vrećicu osnovnih namirnica i nešto mesa.  Dolaskom na stajalište taksija potrebno je viknuti : "Palmira ultimo", pitam tko je zadnji kako bi napunili taksi sa šest putnika. Za prijevoz u jednom pravcu ću platiti 10 pesosa što je otprilike 3 kn.

U Palmiri nas već čekaju naše volonterke koje će mi pokazati put do napuštenih i nemoćnih. Stižemo do momka koji ima srčanu manu. Nakon što im je nevrijeme srušilo kućicu, žive u jednom stanu sa još 4 druge obitelji. 

Nastavljamo dalje i stižemo kod Elija, starac koji je slijep ima 102 godine, prije je bio poznati pjevač, sada živi sam u jako trošnoj, prljavoj kućici i teškoj neimaštini.

Na našem pohodu stižemo do Arinoj, djevojčice koja ima vodenu glavu. Cijeli dan leži na tankom madracu, otac i majka se naizmjence brinu o njoj.

Posjetili smo i osobe s Downovim sindromom, autizmom, slijepe, nepokretne, bolesne i stare. Svi žive u velikoj neimaštini, većina njih nema niti mogućnost skuhati hranu jer ne posjeduju lonce i mjesto za kuhanje. Tako često čujemo da će zamoliti susjede da im skuhaju namirnice koje smo donijeli.

Svima pristupamo na isti način, kažemo da dolazimo k njima je nas je Isus poslao. Zajedno s njima molimo Očenaš i Zdravo Mariju. Neki ne znaju moliti jer su odrasli bez ikakvog vjerskog odgoja. Nakon toga im obećavamo da ćemo moliti za njih i tražimo ih da i oni nama pomognu tako što će svaki dan izmoliti jedan Oče naš za misionare.Iz svake kuće izlazim blagoslivljajući svakog pojedinačno i moleći Boga da ih čuva i da im podari, ono što najviše trebaju: ljubav svoga Sina, nadu i život dostojan čovjeka.

 Puna dojmova vraćam se kasno uvečer k sestri Ljilji u Cienfuegos. Ponekad nas čeka okrjepa koju su nam pripremile susjede, juhicu ili čips od banana. S veseljem čavrljamo do kasno, jer smo jedini stranci s kojima imaju kontakta. 

Ana Zajec, volonterka Zdenca