Ovo su dani velikog iščekivanja i nade da se približilo vrijeme svitanja i boljitka.

Prije  zore najgušći je mrak i veliki strah.

Sa tom slikom možemo usporediti sadašnje stanje u Venezueli.

Istovremeno nada i strah od od rata i njegovih posljedica.

Prilično  je mirno na otoku Margariti. Nema štrajkova, uzbuna, nema vojske na ulicama. Ipak se zna da je veliki broj stranih vojnika u civilu, u pripravnosti na Margariti i drugim dijelovima Venezuele.

Broj gladnih i bolesnih povećao se i svaki dan sve više raste. Bolnice su bez liječnika i terapije. Ogromne cijene za bilo koju zdravstvenu pretragu.

Otac od naše volonterke naglo je završio u bolnici radi krvarenja iz želuca. Predračun njegovih pretraga, za dijagnosticirati ima li rak želuca ili nema, iznose 1000 $. Cijela obitelj je žalosna jer ne može priuštiti svom ocu novac za utvrditi koju bolest ima. Iza toga dolazi liječenje koje uključuje još toliko i više novca.

Majka Maroda ima troje djece, i tumor na ruci. Odgađa pripreme za operaciju jer nema čime platiti pretrage. Takvih i gorih situacija ima na sve strane. 

Jučer sam bila sa  volonterima. Bila je srijeda, dan duhovne obnove i zajedničkog planiranja aktivnosti.

Bilo je veselo zbog ponovnog susreta i podrške koju osjećaju s mojim dolaskom.

Iako su bili veseli neki su me se jako dojmili sa svojim gubitkom težine i iscrpljenim izgledom. Prozirni su, naborane kože, starog izgleda. Iako imaju dnevni obrok u Zdencu i novčanu pomoć, dva puta veću od osnovne plaće, ipak je vidljiva njihova patnja i borba za preživljavanjem. 

Danas popodne provela  sam u našem centru Alboleda. Djeca su izrađivala narukvice sa koncem i medaljicama iz Međugorja. Bili su vrlo kreativni, neke su bile u obliku krunica, a druge sa milosrdnim Isusom.

Ozračje je veselo i zadovoljno. 

Prije radionice sjela sam s djecom u krug da razgovaramo. Hitjela sam pobliže upoznati njihovu trenutačnu stvarnost: s kim žive, kako su prošli na polugodištu, što vole u Zdencu ...

Od sedamnaestero djece (od 7 do 16 god.), troje brače i sestara živili su sa ocem i majkom. Drugi uglavnom s majkom, očuhom, bakom.

Curica od 15 godina koja je sjedila do mene i šutljivo plela svoju narukvicu, došla je sa svojom mlađom sestrom  u Zdenac prije tri mjeseca. Njeni dugi prsti i mršave ruke, požutjele su od pothranjenosti. 

Danas za ručak  imali smo grah sa rižom.

Za većinu je to jedini obrok u danu.

Veliko HVALA, svima koji doprinose njihovu preživljavanju i radosti koju imaju pletući ove narukvice, od djece i Zdenca.

S Ljilja Lončar

Misionarka Milosrđa