Trinaestogodišnji Jozef pokazuje mi svoje patike:
„To je sve što imam od obuće. Lani sam ove patike dobio u Zdencu. Prilično sam ih poderao iako ih jako pazim. Mama me stalno upozorava da ne smijem igrati niti previše hodati da mi duže traju.
Tata je otišao u Ekvador. Zadnji put bili smo u kontaktu, prije 5 mjeseci. Rekao sam mu da mi treba odjeće. Odgovorio je da on radi. Nikad ništa nam ne pošalje.
Jedan dan nismo imali ništa, ama baš ništa za jesti.
Zazvao sam Boga u pomoć: daj Bože da preživimo.
Poslije podne mama je donijela vrećicu sa hranom.
Strepim za mamu. Radi u policiji, od 4 popodne do 3 iza ponoći. Vraća se sama kući i jako je opasno.“
Jozef razmišlja kao glava kuće. Strepnja, odgovornost, briga za majku, kako preživjeti, i kako ne ići, gol i bos.
To su misli i osjećaji tinejdžera u Venezueli.
s.Ljilja Lončar
Misionarka Milosrđa