Ima povrća u velikom centru, ali prodavači ga cijene po zlato. Zdencu je to preskupo. Kupimo li po tim cijenama, potrošit ćemo previše. Zaputili smo se u unutrašnjost otoka. Pokušati ćemo kupiti povrće direktno od malih proizvođača. Imali smo neku adresu koju nam je dao čovjek kod kojeg smo kupili patlidžane prošli tjedan. Sat vremena vožnje, potraga za adresom.
Pronašli smo čovjeka ali povrća nema. Šalje nas na drugi kraj otoka da tražimo kod nekog čovjeka. Temperatura u zraku 30 stupnjeva, a u autu još gore. Auto malo, staro, a pri promjeni brzine strže. Kad vidi uzbrdicu uspori. Još sat vremena vožnje. Na cesti često susrećemo kontrole, gdje se mora potpuno usporiti i otvoriti prozor, tako više puta. Cesta puna rupa. Prometni znakovi ne postoje, a jednosmjernih ulica kolikogod hoćeš. Kaže lokalno stanovništvo skinuo ih Maduro prije nekoliko godina. Zašto? Pojma nemaju.
Nakon sat vremena vožnje nalazimo adresu, ali opet nema ništa povrća. Čovjek priča da je ovo mjesto bogato vodom, ali da ljudi nemaju čime obrađivati zemlju. Šalje nas kod nekog drugog. Opet potraga. Stali smo kod neke kuće. Dvoje djece ispred, dječak 9 godina i djevojčica 6 godina koji su nam ljubazno pokazali traženu adresu. Istovremeno iz kuće panična vika na djecu. Je li zato što su razgovarali s nepoznatima? Ni kod tog čovjeka nismo pronašli povrće.
Preostali su nam veliki centri. Otišli smo u dva centra i uspoređivali cijene prije nego se odlučimo za kupnju. Svaki novčić je važan. Čitavi dan u potražnji povrća. Želimo djeci dati zdrave obroke. Povrće im je bitno za njihov fizički razvoj. Ne mogu se normalno razvijati samo uz rižu i grah.
Koliko napora, znoja, izgubili čitav dan, ali s ciljem ispred sebe. Djeca trebaju povrće i dobiti će ga.
Sutra opet u kupnju povrća.
N.M.
