U školu ne ide već više od dvije godine. Ali Tamara razgovara i razmišlja kao osoba od dvadeset i više godina. Živi sa svojom sestrom (10), polusestrom (4) i polubratom (1.5).

Majka joj je ubila oca jer se zaljubila u drugog muškaraca. S obzirom na situaciju u Venezueli nije bila suđena. Udala se za tog muškarca i rodila još dvoje djece. Danas ni majka ni Tamarin očuh, ne brinu za djecu. Ovisnik je o opojnim sredstvima i ne živi s njima već u nekoj kući u blizini. Ni majka nije kod kuće danima (nema je po čitavi tjedan, a nekad i više), navodno ide zarađivati na plažu. Susjedi kažu da je i ona na nekim drogama. Nekad djeci donese nešto hrane, a često dođe kući bez ičega. Pogleda ih i ide kod muža.

Svu brigu o djeci je preuzela Tamara. Dijete sa tolikom odgovornošću. I sve ovo nam ona priča. Kaže: „Najteže mi je kad mali brat i sestra navečer ne mogu zaspati od gladi, a ja im nemam što dati jesti.“

Pozvala nas je kući. Krenuli smo kroz zapušteno mjesto. Svaka kuća je u rešetkama, ljudi se štite od krađe i delikvenata kojih je puno mjesto. Inače mjesto Pedro Luis poznato je po ubojstvima. Svađe i konflikti završavaju izvlačenjem vatrenog i hladnog oružja. Uočavam mlade ljude koji stoje ispred kuće. Časna kaže: vrebaju. To su delikventi koji planiraju koga i što će pokrasti.

Prilazimo kući. Stara zapuštena kuća. Zidovi od betona, a na krovu lim, stari, iskrivljeni i na nekoliko mjesta nije spojen, što znači u vrijeme kiša, prokišnjava. Na samom ulazu, na kući ispisana parola, citat iz Starog zavjeta. Šutim. Tamara nas pušta u kuću.Zidovi i pod crni i zapušteni, kao da se godinama ništa čistilo nije. Po zidovima opet ispisane parole velikim slovima. U jednom kutu kuhinja. Stolić od neobrađenih dasaka, a na njoj kuhalo i plinska boca iz prošlog stoljeća, sve prljavo i zapušteno. Preko puta ležaljka s plaže, nekad bila bijele boje sad sive, to im služi kao dnevni boravak.

Prolazimo jako uskom uličicom. Iz kuća kroz rešetke vire djeca i poneka starija osoba. Djeca tiha, ne čuje se dječja vreva: ni plač, ni smijeh, iako ih je puno. Mora da su nas puno ranije uočili.Uslijedio je šok. Iz jedne sobe pojavio se maleni dječak od godinu i pol, gol golcat. Tamara nas upoznaje i kaže da je to njen polubrat. Iza njega, prelijepa djevojčica, velikih očiju, dugih trepavica i prekrasne crne kovrčave kose, njena polusestra. Na njoj haljinica na cvjetove, stara i prljava. Kad su nas vidjeli povukli su se u sobu. Provirila sam unutra i imala što vidjeti. U sobi na crnom podu jedan madrac. Posteljine nigdje. Djeca su sjela na njega, a iza njih vidim još jedno dijete pokriveno po glavi dekom. To je Tamarina sestra. Ima deset godina i veća je od Tamare. Časna je pozdravlja, obraća joj se imenom. Dolazila je u Zdenac na hranu i radionice. U drugom kraju sobe hrpa robe i ništa više u sobi nema. U kući je bila još jedna soba u kojoj je spavala Tamara, velika sestra i mama i odgajateljica i kuharica i prijateljica, sve u jednoj osobi. Pokazala nam je kutiju u kojoj drži inzulin.

Siroto dijete, em bolesna i još živi u takvim uvjetima i nesređenoj situaciji. Tamara je na sebi imala majčinu haljinu, koja joj je bila do poda, a i ona je bila pokidana. Ništa drugo nije imala obući.

Djeca su neko vrijeme dolazila u Zdenac na obrok. Više ne dolaze jer im je majka zabranila. Zabranila im je jer je Zdenac katolička udruga, a mama je protestantkinja. Tamara je poslušala i u početku nije dolazila, ali kako majka nije ostavljala hranu bila je prisiljena. Njena sestra (desetogodišnjakinja) tužila je majci i Tamara redovito kad majka dođe dobije batine. Sad sobom zna povesti samo malog brata.

To je stvarnost, djetinjstvo i život četrnaestogodišnje djevojčice. Čim je to zaslužila? Što je sa bezbrižnim djetinjstvom, tinejđerskim problemima, školskim problemima?

Tamara brine kao i s čim nahraniti svoje sestre i brata, što im obući! Do kada će se moći brinuti o njima. Lijekova nema, teško se do njih dolazi. Liječnici joj kažu da neće dočekati dvadesetu? Što bi da nije Zdenca? Podrške i pomoći ni od koga.

N.M.