Na veliko iznenađenje brzo je sve teklo, nije bilo stajanja kao prethodnih godina. Govori se swahili. Poznati jezik, osjećaj je bio kao da smo došli kući. Jedan sat je trajala cijela procedura oko viza. Kroz carinu smo prošli bez zaustavljanja. Taksisti su nas salijetali sa ponudama vožnje u želji da naplate duplu tarifu. Uzeli smo telefonske/internet kartice, promijenili novce; na info punktu Mirjana je provjerila propisane taxi tarife za domaće i strane goste, nakon čega smo se dogovorili za 40.000 šilinga za prijevoz do hotela. Ulica planiranog hotela je bila sa velikim rupama, vrlo uska, okružena zgradama, sa uličnom tržnicom i mnoštvom ljudi zbog čega je bilo teško prolaziti što je naznačivalo nesigurnost. Pred hotelom ulaz je bio loš („Stay in hotel“ s jednom zvjezdicom) te nam je vozač, podosta i sugerirajući, pomogao pomoći. Dvije ulice dalje drugi je hotel i otišli smo tamo. Na recepciji smo zatražili mjesto i ponudu smještaja.
Tražio je 50$ po osobi, nastalo je cjenkanje što je ovdje uobičajeno tako da smo postigli cijenu od 55.000 šilinga (oko 30$) po osobi/danu/noćenje/doručak, Cate hotel sa tri zvjezdice. Sobe su čiste, uredne, klimatizirane. Čekala nas je voda, pasta za zube, četkica, sapun. Navečer smo uzeli večeru koju smo čekali sat vremena, ali je bila ukusna. Bili smo okruženi islamskim ambijentom, arapskim ugođajem što je bilo neobično. U okruženju su zgrada na zgradi, centar svih trgovačkih zbivanja, kuha/peče se na ulici, prodaje, trguje, neki plešu i pjevaju uz ples, drugi pričaju, povlače za rukav. Dosta zgrada je u izgradnji, zatvaraju jedna drugu kao bez planskog građenja.
Doručak u hotelu – uštipci, fritule, mandazi (male krafnice), omlet, kupus i mrkva na vodi, grah, krumpir, meso na lešo, ljubičasti batat, voće – ananas i lubenica vrlo slatki, kava, mlijeko, čaj – standardne stvari za hotele ovdje; vrlo su uslužni u hotelu. Nakon doručka planirali smo pješke do banke te na tržnicu Massai za suvenire.
Zvali smo ured Zdenca da uspostave kontakt i provjere narudžbu majica od sestre Kamalie, koju smo dogovorili iz Hrvatske za našu kumčad. Mi nismo uspjeli direktnim pozivima (pogrešan broj), tako da smo to odgodili i predali Bogu u ruke. Uputili smo se u 9 ujutro na ulicu noseći torbe ispred sebe radi mogućnosti krađe. Približio se neki čovjek ljubazno objasnivši na kojim ulicama se što prodaje, pokazao je gdje je dobar market i da on tu ima svoje dućane. Zaustavio se pred jednim dućanom sa ženskim haljinama, bio je siguran da nas to zanima, ali nismo ušli. Došli smo do štanda na ulici gdje se radi u različitim oblicima povrće za čips i salate – ribeži sa nastavcima, početna ponuda je bila oko 15.000 šilinga. Cjenkanjem smo spustili na 5.000 šilinga i uzeli 1 za Zdenac. Nastavili smo razgledavajući duga platna od 6 m kroz tri prodavaonice gdje su tražili po 30.000 šilinga za pojedino platno dok smo u četvrtoj prodavaonici kupili 5 dugih platna za Zdenac – 95.000 šilinga, što je Jelena od Hilarija (Hrvatica udana za Tanzanijca i živi u Daru) zaključila da je to dobra cijena.
Nastavljajući hod naprijed, izdaleka smo vidjeli četiri mladića kako pjevaju, plešu i mašu sa svojim proizvodima. Kroz neprobojne redove i masu ljudi probijao se neobjašnjivo i teško kamion. Pokazivala se istovremeno njihova drskost da uopće uđu u ulicu i strpljivost u probijanju. Pozvali smo Uber. Došao je mladić sa malim autom i probijali smo se usporeno kroz gužvu do otvorene ceste, gdje je promet bio jako gust. Odvezao nas je do banke gdje smo promijenili ostatak novca te nastavili do tržnice Massai. Uberov taksist je strpljivo čekao bez povećavanja cijene. Na tržnici su nas salijetali sa svih strana prodavači. Okupila se jedna grupa muških prodavača koji nas nisu puštali dajući nam sve opcije. Osjećali smo se kao taoci u jednoj maloj uskoj suvenirnici, čiji su izlaz zapriječili sami trgovci. Uz sparinu, vrućinu i nedostatak zraka doslovno je bilo za onesvijestiti se. Tu smo uzeli žirafe, sloniće…. Kako smo išli naprijed grupa prodavača nas je pratila bez imalo obzira, okružujući nas sa svih strana. Ušli smo u suvenirnicu u kojoj su prodavale žene, a one su zabranile ulaz drugim prodavačima, glasno ih upozoravajući. Još smo kupili crne križeve sa rukama od ebanovine i par sitnica. Zanimljivo je da u početku stave pet puta veću cijenu što su stalno ponavljali, dok se od kupca očekuje cjenkanje. Većina prodavača bila je iz plemena Massai. Iscrpljeni, umorni, žedni, jedva smo hodali sa vrećicama suvenira. Ponovno smo pozvali Uber i krenuli prema Hilari i Jeleni.
Uberov taksist je teško pričao engleski i mijenjao je izbor rute (most ili trajekt). Izabrali smo trajekt gdje smo se kroz veliku masu ljudi gurali i stali na izlaz kako bi bili među prvima u trajektu. Uspjeli smo zauzeti klupu za sjesti. Vozili smo se oko 10 minuta, preko par stotina metara uskog zaljeva do Kigambani poluotoka povezanog mostom. Očekivali smo po izlazu iz trajekta pronaći mjesto gdje ćemo sjesti, utažiti žeđ i čekati Hilarija, ali toga mjesta nije bilo.
Hodali smo sa silnim vrećicama, gladni i žedni oko jedan kilometar, gledajući na obje strane priželjkujući „hrvatski“ kafić. I tako smo došli do malog uličnog restorana u kojem je bio jedan gost, konobarica koja je pitala što hoćemo i poslije su još došle dvije žene. Naručili smo sok od manga. Ubrzo je došao Hilari ispričavajući se što smo ga morali čekati. Digli smo se i skoro zaboravili platiti.
Nastavili smo put nekih 15 kilometara kroz rijetko naseljeno mjesto. Hilari je pričao da je prošla vlada imala veliki projekt da izgradi centre, zgrade, od mjesta napravi trgovačko središte, što se nije dogodilo jer se vlada promijenila. Usput je pričao o sadašnjem predsjedniku, bivši bogoslov, loš diplomat, radikalan u političkim potezima, doktor kemije. Suprotstavio se korupciji zbog čega je napravio čistku počevši od svojih ministara. Poboljšao je stručni rad u bolnicama i školama. Mnogi ga drže za diktatora zbog smanjene slobode govora u javnosti. Prijašnja politika radila je na projektu planiranja obitelji što je uključivalo smanjiti natalitet. Predsjednik Magufuli javno je pozvao na rađanje. Također se strateški odredio prema dva projekta – hidroelektrane i brza željeznica što bi unaprijedilo Tanzaniju.
Došli smo kod Jelene. Vidjelo se novo naselje, velike obiteljske kuće sa velikom okućnicom i obrađenim zemljištem što je odavalo jedan novi stil življenja mlade obitelji i plansku gradnju. Jelena je pokazala radost zbog dolaska nas, svojih Hrvata. Ugodno smo se iznenadili, djeca su pričala hrvatski. Pojeli smo dobar kolač od kokosa i čokolade kao u nekoj slastičarnici u Zagrebu. Ostavili su nas na večeri i pripremili salatu od avokada uz ostalo (krumpir, batati). Kod njih smo ostavili svoje suvenire do povratka u Dar es Salaam. Jelena se potužila da joj fali druženje na naš hrvatski način (iako se u svemu dobro snašla). Pričali su nam – Hilari je sretan i zadovoljan da žive u Tanzaniji, vidi perspektivu u svakom pogledu, ima svoj samostalni posao – vlastitu agenciju za posredovanje u zapošljavanju. Navečer nas je odvezao natrag do hotela.