Gledajući fotografije lica ovih dviju tako malenih, a tako velikih i hrabrih žena, primijetila sam pored Anetinih nogu malu žutu kutijicu na kojoj je pisalo FURAHA (RADOST na swahiliju). Slučajnost, rekli bi mi ljudi, ali kod Boga nema slučajnosti.

Snježana na projektima Zdenca u sirotištu, duboko proživljava životne situacije djece i dijeli ih s nama.

Zdenac je dogovorio sa Sarom udomljavanje Michaela. Svaki mjesec daje za hranu udomiteljima i snosi troškove školovanja, pouke subotom, obroka i svih drugih njegovih potreba: odjeća, obuća, higijena, liječenje... Michaelu tražimo obitelj koja će mu materijalno pomoći, a Sarina obitelj će se pobrinuti za odgoj i dobre ocijene u školi.

Snježana, opet inspirirana „malenima crnih kovrčica”, napisala emotivan tekst prožet njenim unutarnjim promišljanjima i zapažanjima iz Tanzanije.

Snježana, volonterka Udruge Zdenca koja se, inspirirana radošću djece i ljudi u Tanzaniji koji jedva da imaju što za jesti, upitala: „Ne bi li ovakvi trebali biti svi ljudi na svijetu?“

Bog je vodi usponom mistika. Od svoje sedamnaeste do dvadeset druge godine proživljava tamnu noć duše. Njezin duhovni dnevnik svjedoči o unutarnjim borbama koje je dovode do granica ljudske izdržljivosti. Imala je duhovnika monsinjora Pinzonija koji je savjetovao, usmjeravao, hrabrio i tješio. 

Jednostavne, ponizne i skromne, ove djevojke zahvalne su dragom Bogu, župniku don Romanusu, Zdencu i svim dobrim i velikodušnim ljudima iz Hrvatske koji misle i mole za njih i koji su svojim nesebičnim donacijama pomogli kupnju ovog veselog autobusa i unijeli radost u njihove živote i školske dane.

Marija će u Tanzaniji ostati šest mjeseci, a možda i duže. Ondje radi s djecom osnovne i srednje škole, a prema njenim zapažanjima i pozitivnim iskustvima...

Donosimo vam još jedno Snježanino javljanje iz Tanzanije... Trenutak darivanja djece bio je poseban... I trebao bi nam služiti kao podsjetnik, kao otrežnjenje - da počnemo zahvaljivati na svemu što imamo, i dijeliti s onima koji nemaju.

Snježana, volonterka Zdenca, na posebno dirljiv način, prenosi nam svoje doživljaje iz Tanzanije…

Paola di Rosa krsno je ime sv. Marije Krucifikse. Rodila se u Brešiji 1813. godine, od oca Klementa i majke Kamile. Iz plemićke je obitelji. Majka joj umire vrlo rano, kad je Paoli bilo jedanaest godina. Uzima Blaženu Djevicu Mariju za svoju majku i gradi odnos povjerenja i bliskosti prema njoj, izražen u riječima i gestama privrženosti i odanosti. 

„Jer dom je mjesto gdje se osjećaš voljen i prihvaćen. Dom je mjesto gdje je tvoje srce radosno. Dom je mjesto gdje se osjećaš blagoslovljeno među ljudima i možeš dušom upiti ljepotu Božje Ljubavi u srcima bližnjeg. I dišeš Mir, jer primaš Mir. I živiš Radost, jer primaš Radost. Svaki trenutak tvoga života prima odjednom sasvim drugi smisao. Smisao poslanja. Smisao predanja.” S.T. ... A tri volonterke udruge Zdenac, Ana, Marija i Snježana, iako su tamo samo tri tjedna, Tanzaniju osjećaju kao dom. Svoje dojmove podijelila je s nama i našim čitateljima Snježana...

Zahvalni svim ljudima koji su surađivali i posebno kumovima koji su omogućili obrazovanje, odgoj te njihovo napredovanje. Neka ih Bog uvijek blagoslivlja.

Zahvalni svim ljudima koji su surađivali i posebno kumovima koji su omogućili obrazovanje, odgoj te njihovo napredovanje. Neka ih Bog uvijek blagoslivlja.

Nastavlja Snježana sa svojim putopisom. "Oborena pogleda, tu je ako išta zatrebamo. Ne uzima ni hranu, ni vodu ni čaj, iako je nudimo. Sjedi i čeka. Ni krajičkom oka ne gleda prema stolu s hranom. Naučena je - ne jesti. Ovdje se zaista mnogo može naučiti o poniznosti i služenju."