Djela koja činimo, kako uvijek valja istaknuti, i ponoviti tu veliku istinu, donosi veliku radost onima koji u Isusovo ime čine Njegova dijela, te onima koji primaju tu istu ljubav, jer takav je zakon ljubavi, kosi se svakoj ovozemaljskoj logici, a to je da se dijeljenjem množi. I svaki put, kako i u Venezueli, tako odmah i po dolasku na Kubu, vidjeti kako ljubav prožima i preobrazuje živote ljudi s kojima radimo, a u isto vrijeme i samih naših volontera koji svoje vrijeme, te teških životnih situacija iz kojih i sami potječu, neumorno i s još više žara bore se i navješćuju Božje ime kroz djela milosrđa u ovoj zemlji, na ovom izoliranom otoku gdje je upravo Kristovo ime dugo bilo jedno od zabranjenih i razlogom mnogih progona.
Dok se vrijeme odlaska s Venezuele bliži u isto vrijeme se miješaju osjećaj zadovoljstva na obujam posla kojeg smo obavile, s druge pak strane toliko je novih ideja, toliko novih stvari koje bi se mogle i trebale uvesti u naše grupe. Znajući da nikada nikome vrijeme nije išlo u prilog, pa tako ni nama, imajući to na umu, naš rad je nastavio u istom ritmu. Jednako kao vrućine koje nemilosrdno ne popuštaju iz dana u dan, tako sestra Ljilja i ja, iz dana u dan s još više snage nastavljamo utrku s vremenom kojeg je još malo preostalo.
Uz mnogo znoja i napora Bogu dragom hvala nastavljamo dalje. Gotovo pa nesnosne vrućine na otoku Margariti ne popuštaju. Suha zemlja i sveukupna vegetacija već duže vrijeme nalikuje kao da smo u Africi. Žeđa zemlja, žeđaju ljudi. Zemlja za vodom, a ljudi za vodom i promjenom. Sestra Ljilja i ja, kao dionici u naporu da se ta promjena dogodi, nastavili smo s radnim ritmom kojeg se ne bi posramili ni okorjeli radoholičari.