Odlazak na Kubu oduvijek se činio primamljivim. Tko nije čuo za prekrasne turističke destinacije, rajske pješčane plaže, tradicionalnu kubansku glazbu. Dobar je to razlog za doći na Kubu. No, Zdenac je ovamo tjeran nekim drugim vjetrom...

Antonia je starica kojoj su već dvije godine paralizirane lijeva ruka i obadvije noge. Živi s kćerkom Meri koja pravi i prodaje pombe od čega i žive, jer nemaju ni polja ni životinja. Imaju dobru kuću...

Ovo je naša Sielewi ispred svoje kuće. Sielewi je još u vrtiću iako ima 10 godina. Zbog poteškoća u razvoju sporije napreduje od vršnjaka. Ima grbu na leđima i neke mentalne poteškoće. Njena mama, Ester, ima malariju...

Misija vrije od proba zbora i glasova prvopričesnika. Više od stotinu djece došlo je da nekoliko dana ostane na misiji radi intezivnijih priprema za prvu svetu pričest. Poput mravi trčali su preko dvorišta noseći male prostirke...

Jose je 83–tro godišnjak. Već 50 godina živi u kući u neljudskim uvjetima. Već tri godine nema krova nad glavom. Jose nema nikakvih primanja. Povremeno radi kao vrtlar kod susjeda. Časne sestre male braće, daju mu hranu...

Učenički dom u misiji Ujewa napravljen je od kontejnera kojima su dolazile donacije prije dvadesetak godina. Kontejneri su pretvoreni u spavaonice za siromasne učenice koje dolaze iz dalekih mjesta i učenice koje nemaju roditelja...

Ovih dana krenuli smo obilaziti kumčad Zdenca po obližnjim školama. U jednom razredu zna biti preko 100-tinjak djece, a u klupama sjede po troje ili četvero. Dok smo stajali u dvorištu jedne škole djeca su se sjatila oko nas...

Sletivši u Mbeyu dočekao nas je vjetar i don Ante sa svojim terencem. Trebalo nam je sat i po „drndave“ vožnje do misije Ujewa gdje don Ante djeluje. Prolazeći kroz mjesta mogla sam vidjeti kakva je afrička svakodnevica...

Miroslav Vučina je govorio o aktivnostima Zdenca, te ciljevima za budućnost. Zahvalio je svima koji svojim svakodnevnim i napornim radom doprinose ugledu i radu našeg Zdenca, i provođenju projekta Solidarnosti među školarcima...

Od razgovora do molitve, od užine do družine. Crtali su pod drvetom svoje male ruke na komadu papira i bojali bojicama. A bojica nije bilo puno. Morali su se dogovarati, razmjenjivati, čekati, biti jedni prema drugima uviđavni...

Dan smo počinjale osobnom, pa zajedničkom molitvom. Potom je slijedio doručak. Nahranjenih duša i tijela krenule bismo u dugi radni dan: odlasci na teren u naselja, škole, institucije, obitelji, na sastanke, obilazak staraca...

Što kazati o Kubi i njenom narodu? Tako različitih doživljaja, osjećaja i dojmova. Prvi osjećaj je bio osjećaj da sam na pravom mjestu i da sam dobrodošla. A onda se polako upoznaje kubanska stvarnost, šetajući po ulicama...

Što reći o Tanzaniji, o Zdencu u Tanzaniji, o djeci, o našem selu Ujewa, o našim Afrikancima… o osjećaju ponovnog povratka u mjesto gdje je srce ostalo zauvijek, koliko god puta otišli...

Svakodnevno upućujemo Bogu svoje molitve s najdubljim željama i čežnjama srca. Vjerujemo da će ostvarenjem istih ući mir u naše duše i naš život biti ispunjeniji i ljepši. Ponekad nam se čini da Bog šuti...

Pola sata vožnje od glavne prometnice krivudavim prašnjavim putem, uz prekrasne pejzaže, vode do Palo Quemada, malog sela sa velikim srcem. Središte sela krasi crkva, a uskoro će svoje zaslužno mjesto ispred dobiti...