Vidiš li kako je križ znak kraljevanja? Hoćeš li za to i druge potvrde? Nije ga križ zadržao na zemlji, nego ga je podigao i ponio u nebo. Odakle se to vidi? Jer će s njim doći o svojemu drugom i slavnom dolasku da shvatiš kako križ zaslužuje poštovanje i zašto ga je nazvao svojom slavom.

Bogobojazni se ravnaju prema Božjim uputama, žive i njeguju prisutnost Svevišnjega. Oblikuju svoje ponašanje prema prirodnom zakonu i objavljenoj riječi u sv. Pismu i Isusu Kristu.

Kršćani znaju da su gosti i pridošlice u ovom svijetu. Tijelo im je hram Duha Svetoga. Žive poput anđela, slobodni od tjelesne požude, od pohlepe za prljavim dobitkom… jer su sinovi Božji, jer su uskrsnuli na život po bezuvjetnoj ljubavi. Poput anđela stavljaju se u službu Bogu. Volja Božja njihov je biti „in“.

Transformacija zahtijeva naše sudjelovanje. Prepoznajmo Božju veličinu i budimo ustrajni u svojim usponima. Iako slabi, možemo puno učiniti. Isus vidi naše napore, naš naporan rad, našu želju, a kad ne možemo doći do Njega, on dolazi k nama.

Čuvajmo se oholosti i uznositosti. To je najsigurniji put u propast.  Poniznost vodi do Boga. Ne poniznost na riječima, nego svijest da smo  slabi i u svemu na Boga upućeni. Zato priznajmo svoje slabosti, a od Boga tražimo njegove darove, prvenstveno njegovu ljubav i drugovanje s njim. To je jedini način koji je pred Bogom ispravan. Ne možemo Boga zabljesnuti nekom svojom umišljenom veličinom. Jedino je On uzvišen.

Molitvu ne smiju utrnuti svakodnevni poslovi i brige. Tko prestaje moliti, prestaje i vjerovati, jer molitva je disanje duše, a tko prestane disati, prestaje živjeti. Ustrajnost u molitvi jedan je od najvećih darova vjere, pa i u njezinoj krizi. Ustrajnost kada se čini da je sve izgubljeno.

Mi tražimo samo tjelesno zdravlje, pomoć u materijalnim poteškoćama, zaštitu od nepogoda. Je li dopuštamo Isusu da zahvati u dubinu našega bića, u naše srce i dušu? Dopuštamo li Isusu da nas spasi od bolesti duše, od sebičnosti, od nas samih, od ograničenosti i gluposti naše pameti?

Duše Sveti ispuni nas mudrošću i poslušnošću svojim nadahnućima kako bi nakon svega što učinimo ponizno molili :“ Gospodine sluga sam tvoj od kojega nemaš nikakve koristi. Sve dobro što činim dar je tvoj. „

Put prema Bogu se ne odvija mimo naše svagdašnjice, nego upravo posred nje. A tu onda vrijedi da pravednost bez ljubavi nije nikakva pravednost i ljubav bez pravednosti nije ljubav.

Misionari Milosrđa dijele svoje imanje: dane, snagu, imovinu, domovinu… Nemaju stalnog boravka. Siromasi su graditelji naših stanova na nebu. Ono što smo dali to imamo.

Isus je misionar Očeva milosrđa. Ostavlja one kojima ne treba obraćenje. Oni su uskladili svoj život prema Božjim zapovijedima. Već su spašeni. Bili bi sveti da se ne ljute. I Sv. Pavao farizej bio je na smrt ljut ali u „neznanju“, tada nije poznavao da „ostaje samo ljubav“.

Poniznost Pavla očituje ljubav o kojoj Apostol piše u Himnu ljubavi, kada nabraja da je ljubav susretljiva, strpljiva, ne traži svoje, zaboravlja na zlo, sve prašta, sve podnosi …

Osluškujući kroz molitvu Božju volju na što nas poziva, proslavimo Boga svojim životom. Na Gozbu Gospodnju pozovimo siromahe ljubavi, zaslijepljene lažnim sjajem ovog svijeta, hrome koji posrću na krivim životnim putovima ne tražeći ništa zauzvrat. Sam Isus nam u evanđelju poručuje:» Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.»

Kad jednom budemo stajali pred Bogom, onda je jedino važno jesmo li, bezuvjetnoj ljubavi Božjoj, odgovorili bezuvjetnim DA. Ovaj DA prema Bogu i ljudima vježbajmo ovdje, za života.

Isus nikako ne želi razdvajanje nego slogu i ljubav među ljudima. On ne odustaje od djelovanja koje mu nalaže Otac nebeski, izjavljujući da nije došao donositi »lažni mir« ljudima nego zdravo i spasonosno dijeljenje. Članovi iste obitelji su podijeljeni radi njega, jer opredijeliti se za Krista znači poći njegovim putem križa, ostvariti u svom životu njegov život, smrt i uskrsnuće za druge.