Duša zaljubljena u Boga, pažljivo sluša svaku Njegovu riječ i sama mu uzvraća istim riječima. Jer ljubav se služi istim riječima u obrnutom smjeru.

Kao što je Isusa Duh Sveti jačao, tako jača i nas u našem životu. Mi se trebamo moliti i otvoriti srce kako bi milost Božja mogla djelovati u nama. Živimo našu vjeru obnavljajući svoje krsno obećanje svaki dan potvrđujući ga svjedočenjem, djelima i vjerom.

Da se možemo smatrati Božjim, osobno se opredijelimo za Boga, prihvatimo Isusa kao Boga i svjesno prihvatimo evanđelja kao pravila života. Isus i danas dolazi k nama kao k svojima. Ne možemo imenom pripadati Bogu, a životom raditi stvari koje nisu Božje. Može nam se dogoditi da ne primamo onoga koga nam je Otac poslao.

Vi ste izabranici Božji koji imaju milosrdno srce. Ostanite takvi i rastite u krepostima kao što su dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost… Svima pokažite i recite kako je važna obitelj, kako je sveta ta zajednica, kako svaki čovjek u njoj ima dostojanstvo i pravo na poštivanje.

Vidiš li kako je križ znak kraljevanja? Hoćeš li za to i druge potvrde? Nije ga križ zadržao na zemlji, nego ga je podigao i ponio u nebo. Odakle se to vidi? Jer će s njim doći o svojemu drugom i slavnom dolasku da shvatiš kako križ zaslužuje poštovanje i zašto ga je nazvao svojom slavom.

Bogobojazni se ravnaju prema Božjim uputama, žive i njeguju prisutnost Svevišnjega. Oblikuju svoje ponašanje prema prirodnom zakonu i objavljenoj riječi u sv. Pismu i Isusu Kristu.

Kršćani znaju da su gosti i pridošlice u ovom svijetu. Tijelo im je hram Duha Svetoga. Žive poput anđela, slobodni od tjelesne požude, od pohlepe za prljavim dobitkom… jer su sinovi Božji, jer su uskrsnuli na život po bezuvjetnoj ljubavi. Poput anđela stavljaju se u službu Bogu. Volja Božja njihov je biti „in“.

Transformacija zahtijeva naše sudjelovanje. Prepoznajmo Božju veličinu i budimo ustrajni u svojim usponima. Iako slabi, možemo puno učiniti. Isus vidi naše napore, naš naporan rad, našu želju, a kad ne možemo doći do Njega, on dolazi k nama.

Čuvajmo se oholosti i uznositosti. To je najsigurniji put u propast.  Poniznost vodi do Boga. Ne poniznost na riječima, nego svijest da smo  slabi i u svemu na Boga upućeni. Zato priznajmo svoje slabosti, a od Boga tražimo njegove darove, prvenstveno njegovu ljubav i drugovanje s njim. To je jedini način koji je pred Bogom ispravan. Ne možemo Boga zabljesnuti nekom svojom umišljenom veličinom. Jedino je On uzvišen.

Molitvu ne smiju utrnuti svakodnevni poslovi i brige. Tko prestaje moliti, prestaje i vjerovati, jer molitva je disanje duše, a tko prestane disati, prestaje živjeti. Ustrajnost u molitvi jedan je od najvećih darova vjere, pa i u njezinoj krizi. Ustrajnost kada se čini da je sve izgubljeno.

Mi tražimo samo tjelesno zdravlje, pomoć u materijalnim poteškoćama, zaštitu od nepogoda. Je li dopuštamo Isusu da zahvati u dubinu našega bića, u naše srce i dušu? Dopuštamo li Isusu da nas spasi od bolesti duše, od sebičnosti, od nas samih, od ograničenosti i gluposti naše pameti?

Duše Sveti ispuni nas mudrošću i poslušnošću svojim nadahnućima kako bi nakon svega što učinimo ponizno molili :“ Gospodine sluga sam tvoj od kojega nemaš nikakve koristi. Sve dobro što činim dar je tvoj. „

Put prema Bogu se ne odvija mimo naše svagdašnjice, nego upravo posred nje. A tu onda vrijedi da pravednost bez ljubavi nije nikakva pravednost i ljubav bez pravednosti nije ljubav.

Misionari Milosrđa dijele svoje imanje: dane, snagu, imovinu, domovinu… Nemaju stalnog boravka. Siromasi su graditelji naših stanova na nebu. Ono što smo dali to imamo.

Isus je misionar Očeva milosrđa. Ostavlja one kojima ne treba obraćenje. Oni su uskladili svoj život prema Božjim zapovijedima. Već su spašeni. Bili bi sveti da se ne ljute. I Sv. Pavao farizej bio je na smrt ljut ali u „neznanju“, tada nije poznavao da „ostaje samo ljubav“.